Sandra Filipović koja je tužila Klinički centar jer joj nije omogućena transplantacija bubrega u inostranstvu kaže da je njeno ljudsko pravo ugroženo i da nije u redu da se liječi sama putem SMS poruka, budući da uredno plaća zdravstveno osiguranje. Ističe da život na dijalizi nije život već preživljavanje i da 24 pacijenta u KCCG-u se nalaze u istoj situaciji kao ona.
Sandra Filipović već dvije godine čeka na transplantaciju bubrega. U svjetlu te borbe je i tužba protiv Kliničkog centra Crne Gore koji, kako navodi, nije obezbjedio da operacija bude urađena u nekom od evropskih centara.
Filipović je svoju priču iznijela u Jutarnjem programu TVCG, a sa njom je trebalo da svoju stranu iznese i predstavnik Kliničkog centra, međutim, iz te ustanove su saopštili da ne mogu da gostuju u Jutarnjem programu, ali će se ovih dana odazvati pozivu.
“Nijesam očekivala da će doći, a žao mi je što nisu došli da nam odgovore svima javno na neka pitanja”, kazala je Filipović.
Sandra priča kako njena borba traje dvije godine i da je za to vrijeme na dijalizi.
“Pošto sam pravnik po struci trudila sam se da se borim za svoje osnovno ljudsko pravo- pravo na liječenje i na život. Međutim, nijesam uspjela pravno da izađem sa njima na kraj. Iako je zakon jasan, oni više vode računa da tumače zakon nego da riješe ovaj problem koji je nama bitan”, kazala je ona.
Ona objašnjava da je prvo izjašnjenje bilo da Crna Gora nema ugovor ni sa kim u vezi sa transplantacijom bubrega.
“Baš zbog toga što nema ugovor ni sa jednom drugom zemljom, iz tog razloga oraju da nas upute na liječenje u inostranstvu gdje za to postoje uslovi. Jer hemodijaliza lije način liječenja, već preživljavanja”, kazala je Filipović.
Tvrdi da niko do sada nije spominjao ugovore o transplanstaciji organa sa Hrvatskom.
“Mi smo tamo bili na milost i nemilost na hemodijalizi svakog drugog dana po 4. 4,5 sata na aparatima. Oni kažu da je to kvalitetan život, to kvalitetan život nije, već način preživljavanja. To je proces koji traje samo do transplantacije”, kaže ona.
Sandra ističe da je dobila izvještaj da je dobrog stanja i da je radno sposobna.
“Ja jesam radno sposobna. Trudim se da živim normalan život kao svi drugi građani, osim što provodim po 4 sata na aparatima. To što sam radno sposobna ne znači da ne treba da budem transplantirana, nego naprotiv, dok sam dobro i dok je moj organizam jak to treba da se obavi”, kaže ona.
Filipović objašnjava da su kataverični davaoci, ustvari donori organa nakon smrti.
“U trenutku moždane smrti uzima se organ i transplantira. Pošto mi nismo imali rješenje ovdje i život nam je bio na aparatima iz KCCG-a su se četiri žene uputile u Bjelorusiju i sve troškove do sada platile same. To je državna klinika koja je primala strane državljane”, kazala je Sandra.
Ističe da je i sama išla tamo.
Kaže da godinu i po dijalize košta kao jedna transplantacija.
“Očigledno je da oni našim životima štite budžet, a ja vam kažem da nisu u pravu”, ističe Filipović.
Tvrdi da niko nije poslat sa nefrološkog odjeljenja na liječenje u inostranstvu. Kaže da je na dijalizi i na čekanju 24 osobe. Situacija se nije promijenila ni promjenom menadžmenta Kliničkog.
“Ja bih voljela da je neko jutros došao da meni odgovori da li će neko da odggovara ako neko ne preživi njihoveugovore koje treba da sklope. Postoji li neko ko će da snosi posljedice za živote ljudi jer tamo su i mladi ljudi i oni koji treba da budu izliječeni”, kaže ona.
Ona skuplja novac preko računa banaka i SMS poruka za liječenje.
“Ovo da nije javno propraćeno, vjerovatno ne bismo mogli da riješimo problem. Treba na ovo staviti tačku i omogućiti ljudima da se liječe. Ovo su sredstva koja mi uplaćujemo. Ja godinama radim i uplaćujem u Zdravstveni fond, zašto moram da se liječim preko SMS poruka i preko humanitarnih akcija”, kaže Filipović.
Kaže da je vjerovala u pravni sistem da će njen problem brzo biti riješen, međutim u jednom trenutku je skupila novac uz pomoć porodice i prijatelja i pošla u Bjelorusiju.
“To nije mali novac, 12, 13 hiljada eura, bez drugih troškova. Otišla sam na rizik znajući da je lista duga i da imam godinu dvije, pa da vidim šta ću, jer više nisam mogla da čekam”, istakla je Sandra.
“Ja sam svjesna da će ovaj postupak biti u moju korist, ali to je postupak koji dugo traje, a ja ne znam šta može sve za to vrijeme da mi se dogodi”, kaže ona.
Za njeno liječenje potrebno je 50.000 eura i 10.000 za avionske karte.
“Akcija ide solidno, mislim da smo skupili više od pola”, istakla je filipović i poručila da će borbu nastaviti i zbog ostalih pacijenata.
Izvor: RTCG