Ljubitelji umjetnosti u gradu pod Trebjesom, U četvrtak 18. februara, u galeriji Forum bili su u prilici da prisustvuju otvaranju šesnaeste samostalne izložbe slika Angeline Janušvić. Postavku čini dvadesetak ulja na platnu, nastalih u posljednje vrijeme, saopšteno je za ,,Dan”.

Otvarajući izložbu na njemu svojstven način, Obrad Nenezić dramaturg i pisac, je izrecitovao pjesmu koju je posvetio autorki izložbe. On je naglasio da je svaki komentar suvišan, te da Angelina treba da nastavi sa stvaralaštvom, jer na njenim platnima se vidi ama baš sve – suština življenja, postojanja, nestajanja, odlazaka i civilizacija.
U razgovoru za „Dan” Angelina Janjušević, kaže da je put vječita inspiracija, to je početni i motiv koji se nikada ne može završiti na njenim radovima.
,,Put u mojim radovima kao motiv traje od 2011. godine, međutim, on se mijenjao i uvijek bivao drugačiji u odnosu na prethodnu cjelinu ili ciklus imao je neku svojstvenu osobinu. Put je nešto što prosto tjera čovjeka da uvijek bude budan, da se uvijek pronalazi, iako zaluta da se misli kako će se vratiti. Upravo ti moji putevi obojeni ljubičastom, kraljevskom bojom koja simbolizuje moć, ambicije, nagone, bar se ja tako nadam, posmatrača da se vrati ako nije odabrao pravi put. To je u stvari vraćanje sebi, odnosno suštini. Moćna ljubičasta ukazuje na značaj vraćanja suštini. Leonardo da Vinči je kazao: „da ljubičasta pri meditaciji puno godi i da je treba koristiti, jer tada je meditacija jača i tada se čovjek predaje”. Upravo ta ljubičasta koja me povukla je osnova, odnosno vraćanje dobru. Svi smo mi dobri, samo što ponekad zalutamo”, kaže Janjušević.
Ona kaže da su njena platna i putevi priča u slici o čovjeku. ,,Svaki umjetnik priča o sebi, a kroz sebe i o svim ljudima koje zna, ne zna ili pretpostavlja da postoje. Mislim da je put samo pričao o jednom čovjeku, odnosno njegovom putu od majčine utrobe od samog dolaska na svijet, pa dalje kroz život. Birajući te životne puteve, nađemo ih ili ne”, poručuje Janjušević.
Posmatrači postavke prije svega osjete ljepotu na radovima, pa tek onda njihovu suštinu. Slika ako ne budi kod čovjeka nešto lijepo ona nije umjetnička, smatra Janjušević.
,,Mislim da se moje slike dopadaju ljudima, i to mi je satisfakcija da idem dalje. Uvijek polazim od toga da realno prikazujem stvari, kako u priči, tako i u radu, pa i u slikarstvu. To realno mi je upravo ono pravo, koje je protkano asocijacijom. To „nešto” ostavljam posmatračima. U ovom poslu jako je bitan zanatski dio, ako nema toga, nema ni slikarstva. Apstrakcija je vrhunac slikarstva. To, po meni, ne može da radi svako”, kaže Janjušević.