Osmijeh i koreografije raspjevanog rendgen tehničara

Koreografija, tradicija, napjevi, duhovna muzika, snimci na rendgenu uz najljepši “Osmjehni se”, začin, ukusne i zdrave su “đakonije” na podugačkom meniju životnog iskustva. Iako se zbog COVID 19, drugačije servira svakodnevica, pa nema “švedskog stola”, Nikšićanin Radule Petrušić, nepresušnim optimizmom, osmijehom, uporšnošću i neumornošću, koordinira uspješno svim aktivnostima, na redovnom nivou u ovoj “neredovnoj situaciji”.

“Trenutno su nam sve probe obustavljenje, poštujemo odluke i mjere za suzbijanje širenja virusa, ali preko viber grupa redovno održavamo kontakte, pa tako s vremena na vrijeme od mene dobiju i neki online čas sa koracima, koje naravno kod kuće sami provježbaju, da bi čak i u ovakim situacijama uspijeli biti kreativni i komični, da u duhu tradicije nađu sebi zanimaciju”, počinje priču sagovornik FOS-a, inače umjetnički rukovodioc dva KUD-a, sa svim starosnim grupama, od školice folklora, dječijih do onih rekreativnih. Inače, njegovo primarno zanimanje je medicinsko, rendgen tehničar na odjeljenju radiologije.
MEDICINA NE MOŽE BITI POSAO, TO JE NAČIN ŽIVOTA
“To ne shvatam kao posao , već poziv koji sam sam birao, i medicina ne može biti posao, to je način života koji svjesno treba birati, i ako neko nije spreman takvog ga prihvatiti, ne treba ni da se upušta u isti. Naravno , posao je dinamičan, stresan, ali i lijep, jer otići kući , a znati da ste pomogli nekom, naročito bolesnom, ipak nema cijenu! Trenutno zbog pandemije situacija je drugačija, nego sto je inače, obim posla jeste manji, ali je dosta stresniji i delikatniji, zbog same prirode virusnih zaraznih bolesti. Ipak, to je nešto na šta je svako od nas u medicini upućen i spreman da se može desiti”, govori Petrušić, kome izolacija ne pada teško, redovno ide na posao, dok u slobodno vrijeme, kojeg sada ima više, čita knjige, sluša kvalitetnu muziku i priprema vrijedan materijal za svoje grupe.
POSEBAN PRISTUP ZA SVE
Prema riječima sagovornika, u svim aktivnostima, životnim pozivima, u odnosu na grupe sa kojima se radi, usaglašen pristup prijeko je potreban. Sa najmlađima, kaže, ostajete dijete i usput ih izgrađujete u velike ljude, sa izvođačima možete opušteno da radite, dok sa najstarijima uživate u razmjeni iskustava, i vraćate ih u neko ljepše vrijeme. Što se tiče pacijenata, drugačiji je u odnosu na indivudue, slučajeve, ali što je najvažnije, nikada ne smiju primjetiti da ih žalite.
“Uvijek treba pristupiti sa osmijehom, blagom naravi, i sačekati odgovor i reakciju od pacijenta, nalaze ni slučajno ne komentarisati, to isključivo radi ordinirajući ljekar. A i sve što znamo, i upoznati smo sa lošijom prognozom, naša dužnost je da za to vremena koje je pacijent tu, učiniti mu što ljepšim i prijatnjim, i dati mu nadu , jer je nekad najbolja pomoć i lijek upravo psihološka terapija”, objašnjava Petrušić.
PUKAO MIŠIĆ ZA BERIĆET
Sa 17 godina prvi put je krenuo u svijet folklora, scenu i igru, a tokom prvog nastupa, desilo mu se ono što obično izvođačima požele:”slomi nogu”, ali na sofisticiraniji način.
“Prvi nastup desio se u decembru, par mjeseci nakon mog upisa na folklor, a istovremeno mi se desila i anegdota na tom nastupu, ako je vjerovati onom narodnom “kad podješ aj’ slomi nogu. E pa za berićet, meni se slično nešto desilo. Naime, u toku nastupa pukao mi je mišić, nekako sam uspio do kraja da se održim, a iza scene su me naravno igrači iznijeli (smijeh)”, prisjeća se Petrušić.

SLUH I ZA VIŠEGLASNO POJANJE
Priznaje da ima dosta obaveza, ali upravo dobrom organizacijom lako postiže da bude uredan na svim sekcijama koje drži, ali i pohađa, jer ovaj Nikšićanin neprestano istražuje svoje sposobnosti, unapređuje ih, a kako se bez igre ne može a da se ne zapjeva, Petrušić uprkos tvrdnjama nekih dirigenata, lijepo pjeva, a to “kultiviše” u crkenom horu “Prepodobne mati Angeline”.
“Posebno bih istakao moju horsku sekciju, ili bolje reći porodicu crkvenog hora Prepodobne Mati Angeline na čelu sa prof. i drugim roditeljem Anom Bojić, koja me uprkos utiscima drugih dirigenata, primila u svoj hor, i naučila, ono što su drugi dirigenti tvrdili da ne mogu, a to je da pjevam, i da itekako imam sluha za isto, pa njoj imam potrebu za posebnu zahvalnost, a naravno i svim mojim dragim “horašima”, kako bismo mi to interno rekli. Čast i privilegija je biti dio ove porodice u kojoj godinama stasavamo, duhovno se uzdižemo, proživljamo nedaće, i zajedno se radujemo svemu”, naglašava Petrušić.
PJESMA NERASKIDIVA SPONA ČOVJEKA I IGRE
Ne može, kako odgovara da odabere poseban specijalitet od svega onoga što čini njegov “životni meni”, jer sve je povezano, nekad nešto više izraženije, ali nikako zapostavljeno.
“I kad sam u bolnici zapjevam, pa čak i zaigram, a dok sam na folkloru takodje učim nekog, pa zar i to nije dio medicinskog rada, onaj humani, da si nekog nečemu naučio. Igra je nešto posebno, igra je dio mene , prožima se u svim sferama poslova kojim se bavim. Taj osjećaj, žar, i energiju koju muzika i igra, a naročito tradicionalna pružaju, može samo da se doživi, nikako opiše. To je sam smisao zivota, kroz nju učite, rastete, sazrijevate, ne starite, uživate, a pjesma je neraskidiva spona izmedju čovjeka i igre, izmedju sadašnjeg i prošlog vremena, i nada za buduće generacije. U pjesmi se sve iskaže, i bol, radost, tuga, čežnja:”Što je u pjesmi to se pjevat’ smije, kaže se u narodu”, poručuje Petrušić, sa osmijehom bez kog sebe ne može zamisliti, jer u svemu se može naći razlog za osmijeh, pa čak i u ovom periodu socijalnog distanciranja i smanjene cirkulacije zagrljaja, pozdrava, ali nikako osmjeha.

Izvor: Fos