Ognjen Škuletić zbog litija i statusa na fejsbuku trpi višemjesečnu policijsku torturu

Nikšićanin Ognjen Škuletić tvrdi da je žrtva policijske torture, zbog činjenice da je od 26. decembra redovni učesnik litija, kao i zbog statusa na Fejsbuku – „Milo lopove ne damo ti svetinje“, piše IN4S.

31. decembra policajci su mu uručili poziv za informativni razgovor, i u 16 časova primio ga đ inspektor Mlađen Čvorović koji, kako tvrdi Škuletić, nije ni znao razlog njegovog dovođenja u CB Nikšić.

Škuletić navodi da se poslije par minuta pojavio Božidar Grbović, koji je odmah zavikao – „Zašto sjediš kada ti nije dozvoljeno“, i zašto sam na litijama govorio da su „svi policajci ološi“, i „pozivao ljude na rat“.

Škuletić je negirao sve navode, uz konstataciju da mu je od 28. decembra profil hakovan. Grbović je nastavio da ga ispituje da li je član neke partije, da li je udario policajca, pokušao da ga okrivi da je upravo on okupljao narod kada je donešen Zakon o slobodi vjeroispovijesti.

„U toku ispitivanja zazvonio mi je telefon, izvinio sam se i prekinuo poziv. Onda je Božidar Grbović zahtijevao od mene da mu dam na uvid moj telefon, da ga otključam, da bi on pogledao sadržaje u mom telefon. To sam odbio. I u prostoriji u kojoj sam bio ušla su 3 uniformisana lica, bez predstavljanja i pokazivanja službenih legitimacija, sa fantomkama na licu. Naredili su mi da ustanem skinem jaknu, i iz mog džepa uzeli mobilni telefon. Grbović je uzeo telefon i napustio kancelariju.

Sjećam se da su me tog 31.12.2019 u 18:30 predali inspektoru Milonji Simoviću. Simović se ponašao krajnje nekorektno. Pitao sam ga zašto mi je oduzet telefon, i tražio da dobijem rješenje o oduzimanju napismeno. Nastala je raspravka između nas, i ja sam već u 19 završio u ćeliji. Oko 20 časova sam kucao i tražio da me puste do toaleta – niko se nije pojavljivao. Кada je došao da vidi zašto lupam, pitao sam policajca koliko je sati, rekao mi je 20:30, kao i da ću oko 22 biti sproveden sudu za prekršaje.

Zamolio sam da obavijeste moju porodicu šta se dešava, međutim to niko nije uradio. Čak ni vodu koju sam tražio nisam dobio. U 22:30, dok sam sprovođen do suda za prekršaje, u policijskom automobilu ugledao sam Milicu Musović, koja je u rukama držala moj mobilni telefon. Na sudu sam na pitanje sudije da li ste vi pisali „ovo se rešava ratom i policajci su ološi“ odgovori da nisam to pisao. Da je moj profil hakovan. I da mnogo poštujem i volim Crkvu. Sudija nije vidjela pravnog osnova da se vještači moj telefon, već je to zahtijevala Milica Musović iz policije. Pitao sam je da li je u redu to sto radi, rekla je da joj je naređeno.

O ovom dešavanju nisam želio da se oglašavam u medijima,niti da angažujem advokata, jer sam mislio da će se sve riješiti. Već u januaru sam primijetio da me prate inspektorska vozila, 3 puta sam od 2 službenika dok sam šetao gradom legitimisan, i par puta kontrolisan od saobraćajne policije.

Кrajem januara ponovo je na moja vrata došlo 5 policajaca, predali su mi poziv da se javim u CB Nikšić. To se dešava uveče – što mi je bilo čudno. U policiji su mi rekli da je ovo nezvaničan razgovor. Milica Musović i njen kolega su se požalili da su ugroženi zbog mene, da sam ih gledao u lokalu u kom su sjedjeli. Dobio sam opomenu od inspektora da će oni zaštiti svoje kolege. Ja tvrdim da te ljude nisam čak ni primijetio.

Nakon nedjelju dana dok sam čekao taksi vozilo u centru, alibi su kasni sati, Milica Musović je došla ispred mene, vjerovatno me primjetivši sa strane u vidno alkoholisanom stanju. Rekla je da želi da se pomiri sa mnom, što sam ja odbio, jer nikada nisam imao sukob sa njom. Počela je da izgovara uvrede i da kreće put mene, zašto imam i svjedoke. Otišao sam u policiju da prijavim taj slučaj, rekli su da nema potrebe za tim. Da je ona pripravnica i da će oni sve riješiti.

Nisam imao susreta sa policijom do petka, 22. februara. Išao sam ulicom Nikole Tesle i vidio na semaforu trepćuće zeleno svijetlo. Prošao sam kroz raskrsnicu i skrenuo ulicom Serdara Šćepana. U jednom trenutku vidio sam vozilo iza mene kako se velikom brzinom približava i pali duga i kratka svijetla. To se dešavalo oko 00:30, osjetio sam se uplašeno za svoju sigurnost.

Policijsko vozilo nije imalo svjetlosnu signalizaciju. Skrajnuo sam svoje vozilo i izašao iz njega. Sa mnom su bila još 2 svjedoka koja mogu da potvrde moju priču. Policajac je izašao iz vozila i bez persiranja nam se obratio. Na uniformi nije pisalo njegovo ime. Nije želio da se predstavi, već je odmah zahtijevao dokumenta na uvid. Pitao sam šta se dešava, isti policajac je ušao u moje vozilo i ugasio motor i uzeo ključeve. To me je mnogo iznerviralo. Tražio sam da mi iste vrati i rekao da ću mu dati dokumenta. Odbio je i pozvao interventnu jedinicu kao i još jednu patrolu. Alkotest nije imao u rukama kao ni ostali policajci. Ni je taj policajac niti drugi nisu mi ponudili da se alkotestiram, već su me poveli u policiju. Tražio sam svoje ključeve, i već tada mi je rečeno da je vozilo oduzeto.

Dao sam u policiji dokumenta. Tada je došao policajac koji mi je uzeo ključeve i rekao da ćemo se vidjeti da riješimo ovo. Zbog takvog ponašanja, kao i odbijanja mog zahtjeva da mi se pismeno obrazloži oduzimanje mog vozila, odbio sam u policiji alkotest. Кasnije sam saznao da se policajac zove Grujica Mandić. On je moja lična dokumenta uzeo i ponio van policije, i tek ih vratio ujutro.

Ne znam iz kog razloga. Nije mi dozvoljeno da uzmem lične stvari iz svog vozila, pa čak ni posle suda za prekršaje, u kome se nije ni pominjao prolazak kroz crveno, već samo alkotest. Pisao sam u arhivi načelniku policije i pitao da li mogu dobiti lične stvari iz mog automobila – odbili su sve. U automobilu mi je ostala i lična karta. Papir koji sam dobio od policije na kome piše da je oduzet ključ od mog vozila nije ovjeren u sudu, nisu čak ni popisane stvari u mom vozilu, jer mi je i novac ostao u njemu.

Nijednu izjavu koju sam dao policiji i sudu nisam potpisao a ni dobio na uvid.

28. februara dobio sam telefonski poziv od strane sudije Кovačević, da dođem da otključam telefon ili će isti biti uništen.“, zaključio je Škuletić.