Odrzano predavanje Tatjane Đurišić povodom Dana biblioteke “Njegoš”

Povodom Dana JU Narodne biblioteke „Njegoš”, najstarije kulturne institucije u Nikšiću, koja je još daleke 1881.godine osnivanjem Društva nikšićke čitaonice postavila temelje kulturno-prosvjetnog rada, sinoć je u Gradskoj kući održano predavanje „Njegoševa filozofija odbrane” prof. dr Tatjane Đurišić.

Proučavajući razne aspekte Njegoševog stvaralaštva, Đurišić ističe kako se među njima, ipak, kao najbolja, izdvojila tema odbrambene funkcija ove poezije, budući da su ovi stihovi stvarani u posebnim prilikama, koje je danas, iz pozicije savremenog čovjeka, teško razumjeti. Biti plijenkolonijalne sile, koja zemlju opsijeda ne godinama ili decenijama, već vjekovima, nemoguće je istinski shvatiti danas, zbog čega je veoma važno za Njegoševo djelo proučavati trenutak u kome ono nastaje.

Tema predavanja najviše obrađuje dva teksta: „Luču Mikrokozma” iz 1845, i „Gorski vijenac” iz 1847. godine, jer se upravo u njima nalazi najveća koncentracija odbrambenih jedinica značenja, ali je prije tumačenja samih tekstova, od velike važnosti je protumačiti kulturu u kojoj ovi tekstovi nastaju. Svaka kultura u sebi ima dvije ključne sile koje se sukobljavaju, jedna od njih je redundanca, a druga entropija. Redundancu čine shematizovani aspekti ponašanja, predvidljivost, sve ono što je očekivano, van ikakvih odstupanja i incidenata, tj. sve ono što čini jednu kulturu prepoznatljivom. U Crnoj Gori Njegoševog vremena hrišćanstvo se javlja kao najjača redundantna sila, zbog čega pjesnik posvećuje veliki broj stihova veličanju hrišćanskog svetog teksta, Biblije. U sukobu sa Osmanskom imperijom, veoma snažnom kolonijalnom silom toga vremena, pravoslavno hrišćanstvo biva ugroženo od strane islama koji imperija nameće, što će ugroziti dotadašnji kulturni identitet Crne Gore.

Budući da je Petar II Petrović Njegoš i vladar i pjesnik, on će svoju zemlju braniti i vojskom, kao i svojim književnim tekstovima, koji su postavili čvrst temelj crnogorskog identiteta. Ideologeme i vrjednosni stavovi koji se javljaju u ranim crnogorskim romanima, gotovo da su u potpunosti preuzeti iz Njegoševog djela, ta se komunikacija nastavlja, pa je i dan danas vidljiva u tekstovima velikog broja savremenih pisaca. U „Luči Mikrokozma” kao jedan od najvažnijih likova javlja se Bog, predstavnik sile redundance, dok se sa druge strane nalazi, pobunjenik, Satana, koji se bori protiv apsolutističkog diskursa koji se izgrađuje na strani Boga. Odbrambena funkcija „Luče” je, međutim, u tome što je Njegoš, stvarajući ovo djelo veoma vodio računa o jeziku koji je koristio. Eliminišući čitav sloj orijentalizama i turcizama, kojima je bogat jezik naše epske, junačke poezije, on se odlučuje za citatni kontakt sa zapadnoevropskom okcidentalnom kulturom, sa Biblijom i sa antičkom filozofijom. Birajući starozavjetnu temu za svoj tekst, on jezik kojim ga piše lišava orijentalizama, i time demonstrira svemoć hrišćanskog boga. „Luča Mikrokozma” je istovremeno i tekst koji je napisan na principu simboličkog znaka, kodiran drugačije od ostalih Njegoševih djela, zbog čega je otežana komunikacija sa ovim tekstom. Ovaj spjev napisan je u znaku broja deset, zato što je to pravi božanski broj, pa je njegova prevlast u skladu sa apsolutističkim diskursom Boga. Ovome se suprotstavlja Satana koji tvrdi sa svi treba da dijele vladu zajedno, međutim, Njegoš nije mogao preskočiti sebe klerikalnog, pa je samim tim pobjeda Satane bila nemoguća, iako je njegova argumentacija u tekstu veoma moćna.

Govoreći o „Gorskom vijencu”, Đurišić ističe kako je to najkontroverzniji južnoslovenski tekst jer u svojoj osnovi sadrži čin koji je veoma problematičan u etičkom smislu. Ovo djelo zapravo demonstrira koliko je skupa crnogorska sloboda, zato što je podrazumijevala ubistvo srodnika koji su primili islam. Njegošologija je kao temu „Gorskog vijenca” postavila istragu poturica, iako ta sintagma ne postoji u samom tekstu, niti tekst podržava tu tezu. U ovoj drami ugroženi su dinamički motivi na kojima se dramski tekstovi zasnivaju, a u prvi plan izbijaju kulturalne informacije: običaji Crnogoraca, kako oni žive, ratuju, vesele se. Međutim, svaka semiotička jedinica crnogorske kulture u tekstu je ugrožena jer poprima obilježja tuđe kulture i samim tim mijenja svoju suštinu. Stoga se kao prava tema „Gorskog vijenca” izdvaja upravo crnogorska kultura, jer tekst nižući slike iz crnogorskog života teži da motiviše odbranu kulturnog identiteta koji je ugrožen. Upravo u ime odbrane te kulture na kraju biva počinjeno nešto što bi se moglo nazvati zločinom, koji značenjski dobija dodatno na težini jer se dešava na Božić, a i dalje se može karakterisati kao bratoubistvo. Posebno je važno to što Njegoš islamizirane Crnogorce nikad ne naziva poturicama, već ih u tekstu pominje kao domaće Turke. Ova konstrukcija je veoma značenjski značajna jer iako su oni promijenili samo vjeru, Njegoš im mijenja i naciju. Mijenjajući religiju oni sada podliježu drugim centrima moći, pa su samim tim na strani suprotstavljenoj domicilnoj hrišćanskoj kulturi, čija odbrambena pozicija koja u ovom tekstu uzima primat.

„Gorski vijenac” ima tri čina koji nose tri sveta hrišćanska imena: Trojčindan, Mala gospojina i Božić, koja je Njegoš izveo na scenu da brane hrišćanstvo i pravoslavlje. Tako se ističe hrišćanski karakter crnogorske kulture koja se brani, a instanca koja objedinjuje ovu odbrambenu funkciju tri hrišćanska praznika jeste Iguman Stefan. Ovaj lik svojim nevjerovatnim retoričkim kapacitetima ubjeđuje Crnogorce da učine nešto što se protivi moralu. Upravo je ovaj obračun sa domaćim Turcima, kroz pogrešno tumačenje teme „Gorskog vijenca”, doveo do toga da u današnje vrijeme čujemo diskurs o tome kako je Petar II Petrović Njegoš genocidni pisac. Ovu tezu, kako navodi Đurišić, na mogu podržavati i ne podržavaju ljudi koji znaju šta je umjetnički tekst i šta je fikcija. Oni koji zastupaju mišljenje i diskurs o tome kako je Njegoš genocidni pisac zapravo zloupotrebljavaju njegove tekstove na sličan način kao što su oni korišćeni u vrijeme ratova devedesetih godina prošlog vijeka. Njegoš, međutim, kako ističe Đurišić, ne može biti kriv zbog pogrešnih interpretacija i zloupotreba onoga što je napisao. Tatjana Đurišić se nada da je kao profesorica na Filološkom fakultetu uspjela naučiti svoje studente da Njegoševom djelu pristupaju kao književnom tekstu i da će oni svojim predavanjima u budućnosti uspjeti da izmijene uvriježeno mišljenje o tome šta je tema „Gorskog vijenca”, i samim tim doprinesu stavljanju tačke na pogrešne, nenaučne i manipulatorske interpretacije i vrednovanja djela ovog književnika čiji su tekstovi u samom temelju onoga što danas čini crnogorski identitet.