Novak Koprivica: Moje boje – moj svijet

Dok bunarim u svoje rečenične sklopove i razigranim potezima boje u olovci obogaćujem ovaj esej olovkom, drvenim i vodenim bojama, temperama i flomasterima – utjehu pronalazim u tome što mi se rečenice prepoznaju po nedoderu tehnike pastela i vizuelnog taloga krojenog po fenomenu sadejstva.

Čitajući žutu štampu i stari magazin koji izgledom odiše na neku dječiju mušemu za plastelinski rad, zapazih rečenicu nepoznatog autora koji kaže da se ,,kreativni zadaci, kao što su pisanje eseja, najbolje rade u plavim sobama”! Od samog rođenja sam neko ko uvijek zaiskri kao pojedinac, pa i ovog puta sruših stereotipe kojim robujemo, pođoh u sobu zelenih zidova i skladno svojim kapacitetima da uživam i pišem, otvorih prozor mašte i atelje ljupke zelene. Bio sam u pravu – ova boja mi sada tako prija, ovjenčan zvijezdama i laureatima shvatam da je zelena, ništa manje do proboj umjetnosti! Nisam ni počeo, a već sam zagazio u polje slikarskih boja, zrelih vizionara, akvarel kolora i nedokazive dekor farbe. Ljudski rod se pojavio u zelenilu šuma i, čini se, predstavlja neku vrstu simbioze ili biološke povezanosti sa istom. Sama riječ ,,zeleno” potiče od drevne indoevropske riječi ,,gre” koja znači ,,rast” pa stičem utisak da i ja zajedno sa njom rastem ili odrastam poput stabljike biljke papirusa pod bukvinim svodom i jasenovom kupolom. Ona je sinonim za prirodu, pokret i preokret u smislu očuvanja i zaštite životne sredine, to su asocijacije koje sežu u korjenitu prošlost hiljadama godina. Ona je po svojoj prirodi vječni, neuništivi fenomen. Kad izblijedi, ispari, iččene ili preobrazi, ona se ubrzo ponovo rodi suštinski ista, a opet nova u svakom pogledu. Za sve rane farmere koji su čekali da izdanci niknu iz zemlje, zelena je bila i ostaće boja nade, i to ne bilo kakve nade, nego nade da će, posle hladne zime ili ljeta ispunjenog sušom, dolazak hlorofila biti vjesnik novog početka, blistavog, svježeg i od života ustalasanog lista! Ne znam za vas, ali ja dok ovaj prvi dio eseja čitam, osjećam se kao da sam u prirodi u trenutku bujne vegetacije, u kojoj zimzeleno obezbjeđenje i dalje ostaje totem besmrtnog i aura nepokolebljovog jer njemu mraz tijelo ne siječe.

Završavajući postepeno ovaj izvor rečenični u pastel tehnici sprektra boja, polako prilazim zelenoj guduri, mladalačkom procjepu, njedrima iskonskim i usjeku prirodnom u kojem shvatam i zaključujem da su moje boje – moj svijet!