Na današnji dan prije 28 godina poginuli su Boško Brkić i Admira Ismić. Slika mrtvih tijela dva mlada čovjeka iz Sarajeva kako zagrljeni leže na sarajevskom mostu obišla je svijet. Narod ih je prozvao sarajevskim Romeom i Julijom. Svi smo manje više čuli za njihovu ljubav koja ih je odvela u vječnost, dosta je i pjesama napisano sa temom njihove ljubavi, pa su tako Boško i Admira bili inspiracija i našem sugrađaninu Milošu Kecojeviću koji je napisao prelijepu pjesmu Zabranjena ljubav. Pjesma je snimljena i otpjevao je uz gusle Goran Perović Cuca.
ZABRANJENA LJUBAV
(Boško i Admira)
autor pjesme-Miloš Kecojević
Ima jedna tužna priča
O ljubavi dragih bića
Iznjedrena na Miljacki
Ispod brda Trebevića.
U lijepom Sarajevu
Šeher Bosne glavnom gradu
Đe tri vjere živjele su
U prividnom vjerskom skladu.
Tu se dvoje upoznalo
Mladi,ludi i lijepi
Srcem oni govorahu
A za ljubav bjehu s’ljepi.
To su Boško i Admira
Spojila ih ljubav jaka
On je Srbin ponositi
Ona bješe Muslimanka.
Al gledali to nijesu
Jer je ljubav bila veća
NJežni dodir,drhtaj srca
NJihova je bila sreća.
Sve je ovo otpočelo
U klupama srednje škole
NJežni pogled i dodiri
Znah bijahu da se vole.
On mlad,lijep i otresit
Sa kosama na talase
Sa svim onim ljepotama
Što momačku snagu krase.
Ona nježna i tanana
Kao vita jela bješe
Ko da vile sa nebesa
LJepotu joj doniješe.
Brzo kroz grad pročulo se
Da se vole mladih dvoje
NJoj Julija ime daše
A on kažu Romeo je.
Nerazdvojni bjehu oni
Zagrljeni,nasmijani
Ni slutili tad nijesu
Kakvi crni idu dani.
Boško često govoraše
Na pitanje-“Zašto,tako”
LJubav ovu započeše
I zašto se vole jako?
“Tražili se mi nijesmo
Našli smo se eto tako
Pogledi se nama sreli
Ostalo je išlo lako.
A poljubac prvi odmah
Nagovjesti što slijedi
Da će mo se mi voljeti
Dokle kosa osijedi.
Treptaj srca i sjaj oka
Otpočeo tog je trena
Spojismo se mi vječito
Dvije duše sad su jedna.”
Mnogi su im zaviđeli
Sanjarili ljubav ta’ku
A Boško se i Admira
Pripremahu srećnom braku.
Nijesu se okretali
Na poglede zlijeh ljudi
Što se veza Muslimanke
Sa Srbinom tad osudi.
Jer je došlo zlo proljeće
Devedeset drugog ljeta
Kad u divnom Sarajevu
Dođe đavo da prošeta.
Da osvježi stare rane
I probudi avet rata
Da se opet kama sprema
Da udari brat na brata.
Hrvat,Srbin i Musliman
Otpočeše kao prije
Da krvavu stranu pišu
Teške svoje istorije.
Haos ratni i zlo ko je
Po čitavoj Bosni krenu
Rat građanski počeo je
Sva je zemlja u plamenu.
Grad podjeljen na tri strane
Strah zavlada svud se gine
No šta Boško i Admira
U okrugu ratnom čine.
I dalje su u ljubavi
Ne remeti njima sve to
I ako su druge vjere
Obećanje bi im sveto.
Da će vječno da se vole
I u ratu i u miru
Ona sve bi Bošku dala
A on život za Admiru.
I ako su Muslimani
Bili kivni na nju dosta
Govorahu da Admira
Sad Vlahinja prava posta.
I da to će da spriječe
Poručuje Alah s neba
Ko se lune odrekao
Ubiti ga odmak treba.
Ma ni Srbi baš nijesu
Odobrili ljubav tak’u
Jer kako će vjenčati se
I u skladnom živjet braku.
Pa rješenje jedino je
I razlozi bjehu čvrsti
Po kanonu pravoslavnom
Da se ona odmah krsti.
Ali oni mislili su
Kada ratna prođe strava
Da njihova vjera biće
LJubav ona čista,prava.
I godinu punih dana
U gradu su skrivali se
I najednom par voljeni
Da izađe odluči se.
Iz opsade i obruča
I spas traže neđe drugo
Kako i kud smišljali su
Plan kovali dosta dugo.
Osamnestog maja oni
Devedeset treće bješe
Krenuli su iz opsade
Agoniju da riješe.
Ka Srpskome položaju
Sa strahom se uputili
Šta će im se dogoditi
Tad nijesu ni slutili.
Za ruke se čvrsto drže
Koračaju kraj rijeke
A Miljacka čudno huči
Ko da sluti stvari neke.
Svaka strana zaraćena
Posmatra ih pa se čude
Šta se danas ovo zbiva
Šta li vodi ove ljude.
Da slobodno tako idu
A na nišan svjestni da su
Sto života da imaju
Put ne mogu naći spasu.
Ali dvoje mladih ljudi
LJubav čista prava vodi
U sudbinu nadaju se
povešće ih ka slobodi.
Vrbanja su mostu bliže
Još u njima tinja nada
Spasiće se iz obruča
Dokle jeknu iznenada.
I prolomi nebo plavo
Iz snajpera pucanj puške
Boška metak pogodio
Raspara mu grudi muške.
Krv ga zali i orosi
Ugasi se život mladi
A Admira potrča mu
Da živ još je bi u nadi.
Dokle drugi plotun ču se
NJu pogodi,pade cura
Al ranjena teško ipak
Do Boška se dotetura.
Dopuza se smrtna cura
Bol trpjeći u mukama
Pa poljubi mrtvog Boška
A obgrli sa rukama.
I ispušti dušu svoju
Kraj voljenog bića svoga
O pitam se dali u tom
Trenu bješe Gospod Boga.
Da ih spasi od zla toga
I zašto ih mlade uze
U tom trenu nebo huknu
Želi prosut na grad suze.
Sedam dana ostali du
Tu kod mosta ubijeni
Ko Romeo i Julija
Ležaži su zagrljeni.
Dok se vojska Srpska nije
Da ih skloni odvažila
Ponijela par nesrećni
Na put vječni na nosila.
Lukavici stigli kad su
A sva vojska suze lije
Gledajući i žaleći
Zbog njihove pogibije.
Zajedno ih sahraniše
Da vječito budu tako
I na nebu ko na zemlji
Zagrljeni čvrsto,jako.
Oj sudbino odredi im
Da im tako mladost vene
A zar nije moglo biti
Da ih gledaš zagrljene.
Posle rata građanskoga
Kad krvavi pokolj stade
Roditelji njihovi su
Odlučili da urade.
Ono što je i ispravno
Grob su njihov otvorili
I tako ih zagrljene
U grad vječno sahranili.
U kojem se upoznaše
U kojem su sreću htjeli
Jedno drugom srce dali
I vječito zavoljeli.
Pa i u smrt kad su pošli
Pokazaše ljubav pravu
Sarajevo neće nikad
Predati ih zaboravu.
A Miljacka voda hladna
Uspomenu na njih da će
Za Admiru Ismić svijet
I za Brkić Boška zna će.