Nikšićani podijeljenog mišljenja povodom volonterizma

Dok sam pojam volonterizma spada pod jačanje svijesti i izgrađivanje sebe kroz razne poslove i upoznavanja drugih ljudi, većina ljudi nije nikada u životu volontirala, što zbog obaveza, što zbog nedostatka navike, neki kažu kako im je to dodatno učvrstilo put ka sazrijevanju i pomoglo da stupe u kontakt sa drugim, iskusnijim ljudima. Pitali smo Nikšićane šta misle o volonterizmu i dobili smo mješovite odgovore.

Tako nam je Rade (26) kazao da je volonterizam za njega ”nepresušan izvor upoznavanja drugih ljudi”, kao i to da je ”kroz volonterizam upoznao sadašnju djevojku, sa kojom često, kada situacija dozvoljava, voli da volonteriše, prvenstveno kada su stvari ekološke prirode.”

”Nijesam nikad bio volonter. Šta znam, nemam kad, a i da imam nijesam navikao da provodim dosta vremena u poslu, a da sam slabo motivisan što se tiče materijalne strane.” rekao nam je Balša (19)

Slično mišljenje dijeli i Slađana (22). ”Dosta vremena provodim učeći. Putujem često na relaciji Nikšić-Podgorica i jednostavno ne bih stizala. Uostalom, takvo je vrijeme da ne mogu dozvoliti sebi da vrijeme trošim, a da nemam nikakva primanja, ako već radim nešto.”, kazala nam je ona.

Dok je Rade upoznao svoju djevojku na jednoj od akcija volonterizma, tako je Pavle (25) stekao par dobrih drugova i neka od najljepših iskustava u životu. ”Bili smo po Durmitoru, raznim vrhovima Crne Gore, i to je jako lijep doživljaj. Svi se okupimo oko vatre i pričamo zanimljive priče, cirkamo uveče. Imao sam osjećaj kao da rastem kroz takva druženja”, ističe on.

Dok su pojedini imali neazaboravna iskustva, a neki nijesu imali vremena, kao ni stimulansa, pojedinci jednostavno ne znaju kome da se obrate i kako da se uključe u proces volontiranja. ”Ja ne znam gdje se to dešava i kako. Znam za Crveni krst, a pored toga nemam pojma. Kao drugo, većinski sam u Podgorici. Krivo mi je zbog toga, ali šta da se radi.”, kazao nam je Boris (20).

”Ne volontiram. Treba mi novac, a tu ga nema. Znam kako zvuči, ali takvo je nekakvo vrijeme došlo”, riječi su Nevene.

Dok su jedni za, a drugi protiv volontiranja, jedni su neutralni, pa i nemaju neko mišljenje o svemu tome.

”Nemam neko mišljenje o volonterima. Mislim, svaka čast, ali ne znam bih li se time bavio. Valjda sam previše lijen, plus trebaju pare. A možda i bih.” dodao je Ivan, i sa smijehom produžio put grada.

“Volonitrao sam u više naleta, ništa formalno i u sklopu neke organizacije, ali sam na svoju inicijativu radio stvari i pomagao rođacima i ljudima koje ne poznajem u selu kada dođe vrijeme kosidbe, slagao i cijepao drva, još dosta domaćinskih poslova. Čak i ljudima koji nijesu u mogućnosti da plate nekog za takve poslove, ja sam se rado javljao kad god bih imao slobodnog vremena. Bio sam dobrovoljni davalac krvi takođe, a to su samo neke od stvari. Vjerujem da je svaki čovjek na neki način u svom životu barem jedan put bio volonter”, kazao je Nemanja.

A u nastavku imamo jedan malo drugačiji slučaj volonterizma, koji na žalost nije često zastupljen u našoj državi, zbog trenutne pandemiološke situacije, ali Jelena je dobar primjer da još uvijek postoje takvi slučajevi:

“Pa zapravo, ja sam prije mjesec dana prekinula svoj najaktuelniji volonterski podvig, ali ne i jedini, u pitanju je advokatski posao. Malo je drugačija situacija nego što obično možete čuti, na to sam se opredjelila da bih radila na usavršavanju, i naučila da radim ono što volim bez greške. Pola godine sam bila obučavana, tj. radila taj posao kao volonter i naravno da mi to nije smetalo jer smatram da je pametnije raditi prvo na usavršavanju pa će novac doći, osim toga imala sam više prilika da budem dio volonterskih akcija ali o tome ne govorim, mada bih svima toplo preporučila da što više volontiraju jer time šalju dobru poruku i uvijek su okruženi dobrim ljudima koji čine dobra djela”.

“Jesam, bio sam volonter više puta, ali uglavnom spontano”, kroz osmjeh je kazao Dragan.

“Kad vas okolnosti ubace u takvu situaciju, i to uglavnom u mladosti. Ne žalim se, svakog puta je bilo odlično i u kolektivu, ljudi su odlični i atmosfera među nama, kad se čini dobro djelo uvijek je dobro”.

“Nisam imala baš prilka da volontiram, ali ne znači da ne bih, samo me nijesu zadesile takve situacije. Poznajem dosta ljudi koji jesu volonteri u sklopu svojih poslova takođe, i na svoju odluku, pa kad sa njima razgovaram i ja se osjećam lijepo, na raspolaganju sam kad god treba da se nekome pomogne. To je posebno u ovom vremenu prijeko potrebno, zbog korona virusa i ljudi često nijesu u mogućnosti da normalno obavljaju svoje poslove, ili su previše zauzeti. Tako da bi doktorima u današnjem vremenu volonteri bili od velike koristi, kao i svome narodu”.

Dakle, situacija se volonterizmom nije najsjajnija, daleko je od toga, ali nije ni izgubljena. Trebalo bi poraditi na razvoju svijesti o istoj i uključiti više mladih, kroz stimulativne programe, gdje bi na primjer dobijali popust za putovanje autobusom ili vozom, eventualno neke vrste akcije, čime bi mladi sebe primorali, da bi im se kasnije svidio sav proces i da bi uvidjeli sav benefit i zrelost jednog humanog postupka i rada na sebi.