Nikita Marojević: Budite istrajni u svojim ciljevima

Nikšić je oduvijek bio grad sporta i vanserijskih talenata, ali priča koju sa sobom nosi četrnaestogodišnji Nikita Marojević pomjera sve granice. Sa samo 14 godina, ovaj vanserijski talentovani Nikšićanin uspio je da uradi ono što mnogima ne pođe za rukom tokom čitave karijere – postao je najmlađi seniorski prvak Crne Gore u bilijaru i kao zvanični reprezentativac ušao među 16 najboljih igrača na Evropskom prvenstvu u Sloveniji. Nikita se ovim sportom bavi tek četiri i po godine, a kako sam priznaje, zelenom stolu ga je najviše privukla nepredvidljivost i nevjerovatna napetost koju svaka partija nosi sa sobom. Iz bilijar kluba “Winner”, koji je postao njegova druga kuća, Nikita je mukotrpnim radom, svakodnevnim višesatnim treninzima i nevjerovatnim fokusom izgradio put do evropskog vrha. Za portal Mladi Nikšića, ovaj mladi šampion otvoreno govori o svom sportskom putu, tremi i ludačkoj energiji evropske scene.

Kada si počeo da se baviš bilijarom i šta te je privuklo ovom sportu?

Počeo sam da se bavim bilijarom prije četiri i po godine, a privukla me je nepredvidljivost i napetost koju donosi ovaj sport.

Kako je izgledao tvoj put od prvih treninga do osvajanja titule seniorskog šampiona Crne Gore?

Na početku su to bili samo kratki treninzi koji su se sastojali od lakših vježbi. Kako sam vremenom napredovao, tako su se i vježbe usložnjavale. Naravno, u međuvremenu sam sticao nova iskustva igrajući turnire i pohađajući obuke kod profesionalnih trenera, što je velikim dijelom doprinijelo mom napretku. Tog dana (kada sam osvojio titulu seniorskog šampiona) sve se poklopilo, i uz određenu dozu sreće, moj trud i rad tokom ovih godina su došli do izražaja, i postao sam najmlađi seniorski prvak Crne Gore.

Koliko vremena ulažeš u treninge i koliko je važno odricanje da bi se postigli ovakvi rezultati?

Svakog dana provodim više sati u treningu sam za stolom, a pored toga se trudim i da sparingujem što češće mogu. Ja to ne doživljavam kao odricanje, već istinski uživam u igri, svjestan da bez treninga ne mogu očekivati ni ozbiljniji uspjeh.

Ko ti je najveća podrška na tvom sportskom putu i ko je najviše uticao na tvoj razvoj kao igrača?

Uz moju porodicu, tu je naravno moj mentor, i ujedno čovjek koji me je naučio moje prve bilijarske korake, Srđa Vukajlović. Pored njega, moram pomenuti i sve iz mog kluba “Winner”, koji su mi na svakom koraku bezrezervna podrška. Za moj napredak u tehnici igre najzaslužniji je Mitja Gradišnik koji je moj sadašnji trener, kao i Šandor Tot, kod koga sam prošao više obuka.

Sa 14 godina postao si prvi reprezentativni predstavnik Crne Gore u bilijaru na zvaničnom Evropskom prvenstvu. Šta ti znači taj uspjeh?

To je za mene bila velika čast.

Kako si se osjećao kada si nastupio na Evropskom prvenstvu u Sloveniji i predstavljao Crnu Goru?

Osjećao sam se veoma ponosno, ali sam osjećao i veliku odgovornost.

Na takmičenju je učestvovalo 92 igrača iz 36 država, a ti si se plasirao među 16 najboljih u Evropi. Da li si očigledno očekivao takav rezultat?

Ne mogu reći da nisam, ali sam se trudio da, koliko je to moguće, ne mislim o rezultatima i da budem prisutan momentu igre i maksimalno fokusiran. To mi je drastično pomoglo u igri, ali manjak iskustva (i sportske sreće) presudili su u borbi za plasman među najboljima.

Koji trenutak sa tog prvenstva ćeš najviše pamtiti?

Definitivno će to biti meč koji sam igrao na glavnom stolu protiv branioca titule. Jako osvjetljenje, mnogo kamera, komentator, gledaoci na tribinama — samo su djelovi te atmosfere. Iako sam veliki dio meča vodio, u ključnom momentu sam napravio krucijalnu grešku nakon koje praktično nisam imao šanse i izgubio sam taj meč tijesno. Uprkos tome što sam izgubio, osjećao sam se veoma ponosno, zbog toga kako sam podnosio pritisak igre na tom glavnom stolu i nastavio sam turnir “mirne glave”, znajući to.

Koliko je bilo treme kada si izašao za sto znajući da predstavljaš svoju državu na velikoj evropskoj sceni?

Ni na jednom turniru do tada nisam osjetio veću tremu, ali sam se borio sa njom koliko sam mogao.

Koliko je bilijar zastupljen i popularan u Nikšiću?

Bilijar u Nikšiću je za crnogorske standarde veoma popularan, i njegova popularnost se tokom proteklih godina, od kad se otvorio bilijar klub „Winner“, povećala. Naravno, na tome treba još da se radi, ali se i u tome napredovalo. Mislim da je tome doprinijela činjenica da se pojavilo mnogo mladih igrača zainteresovanih za ovaj sport.

Šta je, po tvom mišljenju, potrebno da bi bilijar u Nikšiću i Crnoj Gori dobio veću pažnju i podršku?

Potreban je bilijarski savez na nivou države, koji bi trebalo da se oformi vrlo brzo, jer bismo mi, igrači, time dobili mogućnost da nastupamo na velikom broju takmičenja, koja podrazumijevaju postojanje saveza i predstavljanje države.

Pored bilijara, koja su tvoja interesovanja i kako provodiš slobodno vrijeme?

Najviše ga provodim gledajući filmove i serije, i u druženju sa vršnjacima.

Da li imaš neki hobi ili aktivnost koja ti pomaže da napraviš balans između sporta, škole i privatnog života?

Balans postižem uglavnom u slobodnim aktivnostima: uživam da gledam filmove i serije sa porodicom, i da čitam knjige. Vikende često provodim na selu, u Morakovu, a boravak u prirodi je u svakom slučaju opuštajući.

Imaš li nekog sportistu ili bilijaristu kome se posebno diviš i od koga crpiš motivaciju?

Moj omiljeni bilijarista, i sportista od koga učim i crpim motivaciju, je predstavnik SAD-a, Šejn Van Bojning (Shane Van Boening).

Koji su tvoji naredni ciljevi u bilijaru?

Do kraja ove godine, u avgustu i septembru, očekuju me dva velika turnira (u Beogradu), kao i kamp u Sloveniji kod mog trenera, Mitja Gradišnika.

Gdje vidiš sebe za nekoliko godina i šta bi volio da postigneš u ovom sportu?

Vidim sebe za stolom, trenirajući, a najveća želja bi mi bila da postanem prvak Evrope.

Šta bi poručio mladima koji žele da se bave sportom i ostvare svoje snove?
Poručio bih im da budu strpljivi, da ne preskaču korake, i da budu realistični, ali i uporni i istrajni u postizanju svojih ciljeva.

Nikita Marojević je živi dokaz da se zrelost ne mjeri godinama, već fokusom i nevjerovatnom mentalnom snagom. Gledati prvaka Evrope u oči sa samo 14 godina, a onda nastaviti turnir “mirne glave”, kako on sam kaže, odlika je istinskih šampiona. Pred njim su turniri u Beogradu i kamp u Sloveniji, a krajnji cilj je jasan – evropski tron. Njegova poruka vršnjacima da budu strpljivi i istrajni jeste lekcija za sve mlade u našem gradu. Nikšić ima sportski dragulj koji tek počinje da sija punim sjajem.