Bez obzira na to u kakvom položaju se naš narod nalazio, uvijek je stajao objema nogama na zemlji, ne na koljenima.
Nerijetko se naše društvo nalazilo u inferiornom položaju. Razlog – to što smo geografski male veličine, a samim tim i malobrojniji u odnosu na većinu drugih naroda. Iako često brojčano nadjačati, naši su pojedinci vrijedjeli za dvojicu, pa i trojicu. Ne samo u direktnoj borbi, već i u duhovnom poretku, jer se nikada nijesmo dali pokoriti, bez obzira na ime koje nas napada.
Naša je karakteristika da se ponašamo otresito, nepokorivo, kao da smo mi ti koji vode glavnu riječ, a ne još jedna žrtva svjetskih osvajača. To je kolonizatore često zbunjivalo – kako može neko ko je na rubu egzistencije biti neobuzdanog duha, spreman zbiti šalu na račun okupatora, pa makar ga to i života koštalo. Na osvajače se nije gledalo kao na gospodare, već kao na obične siledžije koje se moraju poraziti prkosom.
Život se polagao bez razmišljanja. To je zato što žrtva ovog zemaljskog ište onaj nebeski život. Smrt je bila nagrada, jer je to značilo da se uložio poslednji napor da se spasi ono do čega drži naš narod – „krst časni i sloboda zlatna“ (Teško se može bilo šta reći na ovu temu a da se makar neki Njegošev stih ne citira).
Sve rečeno predstavlja razlog zašto naš narod i dalje hoda ovom zemljom. Kao savremenici naših predaka dužnost nam je da, u skladu sa današnjim svjetskim poretkom, svoj narod i zemlju predstavljamo na najbolji mogući način.
Miloš Đurđevac
