Na današnji dan prije tačno 21 godinu preminuo je naš najveći i najslavniji reditelj Živko Nikolić. Čovjek koji je za života postao klasik, a njegova djela poznata van granica. On je čovjek koji je dao sve Crnoj Gori, a ona njemu malo.

Za filmske junake je tražio obične, male ljude. Govorio je: “Vjerujem da su te tamne slike malih ljudi bliže istini o čovjeku. Mali čovjek nudi neposredniju sudbinu. Ako uopšte ima velikih ljudi… Veliki ljudi su kao fikcija. Oni su izmišljeni i pojavljuju se kao potreba malih”.
Naš proslavljeni reditelj Živko Nikolić je bio istinski dostojanstven i veoma hrabar čovjek, koji je bio jako vezan za Crnu Goru, njene ljude, običaje i tradiciju.
Često je bio meta političkog establišmenta i ljudi koji su željeli da sačuvaju lažnu predstavu o nama, koju je Živko vješto rušio u svojim filmovima. Nikolić je ostavio veliki trag, značajan ne samo za crnogorsku i jugoslovensku, već i za evropsku kinematografiju, a koji je na našu veliku žalost nepravedno zaboravljen i zapostavljen.
Nikolić je rođen 1941. godine u Ozrinićima kod Nikšića. Pohađao je umjetničku školu u Herceg Novom i Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Upisao je glumu ali se cijelog života bavio režijom.
Prve dokumentarne filmove Nikolić je snimio 1968. godine. Bili su to “Blaženi mirotvorci” i “Sebi za života”.
Potom slijede filmovi po kojima je postao poznat i van granica Jugoslavije kao što su “Ždrijelo”, snimljen 1972. godine za koji dobija Srebrnu medalju Beogradskog festivala dokumentarnog i kratkog filma.
Zatim slijede filmovi: “Polaznik”, “Bauk”, “Marko Perov” za kojeg dobija Srebrnog zmaja u Krakovu 1975. godine
Potom film “Prozor” za koji dobija Zlatnu medalju Festivala u Beogradu. Slijede filmovi “Ine”, “Ane”, “Graditelj” film “Biljeg” rađen 1981. godine a govori o Hidroelektrani u kršu kao simbolu nečije gluposti i obijesti. Za taj film dobija veliku Zlatnu medalju u Beogradu, nagradu FIPRESI i Zlatnog zmaja u Krakovu.
Svoj prvi film “Beštije” snimio je 1977. godine, “Jovanu Lukinu” dvije godine kasnije, a “Smrt gospodina Goluže” 1980. godine.
Za film “Čudo neviđeno” dobio je “Srebrnog medvjeda” na festivalu u Moskvi 1984. godine i potukao mnoge rekorde gledanosti u ondašnjem SSSR-u.
Nikolićev film “Ljepota poroka” u Izraelu postaje najgledaniji i smatra se za najerotičniji film bivše Jugoslavije, a tu si i “U ime naroda” i “Iskušavanje đavola”.
Ništa manje značajan opus imao je i na televiziji. Više od dvije decenije trajala je plodna saradnja sa Televizijom Crne Gore. Za njega nije bilo malih projekata, prihvatao se realizacije i niskobudžetnih emisija. Posebno poglavlje u Živkovom stvaralaštvu čine televizijske drame i serije: “Đekna još nije umrla a kad će ne znamo”, “To kad uvati ne pušta”, 1988. godine i serija “Đekna”, potom “Narodni neprijatelj”, da bi 1996. po scenariju Dragana Koprivice snimio “Oriđinale”.
Živko je govorio da su na njega veliki uticaj izvršili poznati crnogorski slikar Lubarda, kao i Rembrant. Lubarda po jednoj ambijentaciji i pretvaranju te ambijentacije u znak, u nešto što je riječ, možda čak i simbol. A Rembrant jednim osjećajem dramatike unutar slike.
To mu se, iako se bavio filmom a ne slikarstvom, činilo veoma bliksim.
Dobitnik je preko tridesetak nagrada na našim i međunarodnim festivalima.
Oni koji su voljeli Živka i njegove filmove, prepoznavali su i njegovu ličnu posebnost, i subverzivnost koju su na neki način posjedovala sva njegova ostvarenja.
“Živko je bio osobenjak svoje vrste, kad to kažem mislim, prije svega, na činjenicu da je živio kao čovjek koji je isposnik u nekoj keliji, na nekom pustom mjestu. Nije pripadao nijednom postojećem udruženju, klanu, nije pripadao čak ni ljudima koji su se filmom ozbiljno bavili, jer nisu razumjeli do kraja šta je to, zapravo, Živko uradio, i zašto to radi. Da li se on samo podsmijava, i što bi narod rekao, šegači na račun mentaliteta, ili tu ima nešto više, tako da, sve zajedno, njegova životna priča je bila vrlo osobena, i takvih stvaralca kao što je on, ja nisam upoznao mnogo. Znao sam možda još dvojicu – trojicu, za sve ove silne godine baveći se ovim poslom”, rekao je jednom prilikom reditelj Dušan Kovačević.
Sa veliki uvjerenjem možemo reći da je Živko Nikolić još za života postao klasik. Njegovo djelo je poznato i van granica našeg jezika. Njegov doprinos crnogorskoj kinematografiji i kulturi je izuzetan. Sve što je ikada snimio, snimio je na crnogorskom tlu, duboko u sebi noseći pečat rodnih Ozrinića.
“Rastuži me što ponekad vidim da se pojedini ljute što drugačije slikam Crnu Goru. Svako ima pravo na svoju Crnu Goru, onakvu kako je osjeća i vidi, kako je ponio kad je prvi put taj svijet ugledao”, govorio je slavni Živko.