Generalna skupština UN je 20. novembra 1959. godine, usvojila Deklaraciju o pravima djeteta kojom su uspostavljena jednaka prava za svu djecu, bez obzira na rasu, vjeru, porijeklo i pol.

Generalna skupština Ujedinjenih nacija je 20. novembra 1989. godine jednoglasno usvojila Konvenciju o pravima djeteta. Skupštini je trebalo samo dva minuta da formalno pretvori međunarodni pravni instrument u univerzalni standard koji od sada služi kao mjera osnovnih prava djece u svijetu. Ovim aktom međunarodna zajednica je proširila obim prava na jednu od najugroženijih grupa u društvu – djecu.

Ovaj događaj je toliko važan i značajan da mnogi publicisti i javne ličnosti pastve Konvenciju nazivaju Magna Carta za djecu, svjetskim ustavom prava djeteta.

Razvoj dokumenata o pravima djeteta ima svoju istoriju.

Pitanje odvojenog razmatranja prava djece pojavilo se relativno nedavno. Tek kao rezultat demokratskih reformskih pokreta u 19. vijeku, države su preuzele odgovornost za zaštitu djeteta od samovolje roditelja, ekonomske eksploatacije poslodavaca. I prije formiranja UN-a, prava su se prvenstveno smatrala mjerama koje treba poduzeti u odnosu na ropstvo, dječji rad, prodaju djece i prostituciju maloljetnika. S tim u vezi, Liga nacija je 1924. godine usvojila Ženevsku deklaraciju o pravima djeteta.

Djeca, njihova dobrobit i prava su u srcu Ujedinjenih naroda od njihovog osnivanja 1945. godine. Jedan od prvih akata Generalne skupštine bilo je formiranje Dječijeg fonda Ujedinjenih nacija (UNICEF), koji je trenutno glavni mehanizam međunarodne pomoći djeci.

Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, koju su UN usvojile 1948. godine, napominje da djeca trebaju biti predmet posebne brige i pomoći.

Potreba za posebnom zaštitom prava djeteta prepoznata je iu Međunarodnom paktu o ekonomskoj, socijalnoj i socijalnoj zaštiti kulturna prava ah (posebno u članu 19), u Međunarodnom paktu o građanskim i politička prava(posebno u članovima 23 i 24), kao i u statutima i relevantnim dokumentima specijalizovanih agencija i međunarodnih organizacija koje se bave dobrobiti dece.

Godine 1959. UN usvajaju Deklaraciju o pravima djeteta. Njegova glavna teza bila je da je čovječanstvo dužno djetetu dati najbolje od onoga što ima. Proglašeno je deset društvenih i pravni principi koji se odnose na zaštitu i dobrobit djece na nacionalnom i međunarodnom nivou. Deklaracija je pozvala roditelje, pojedince, nevladine organizacije, lokalne vlasti i vlade da priznaju i zalažu se za prava i slobode iznesene u njoj. U Deklaraciji je takođe navedeno da treba obezbijediti djecu posebna zaštita i predstavlja mogućnosti i uslove za zdrav i normalan razvoj u uslovima slobode i dostojanstva. Ovaj dokument je imao značajan uticaj na politiku i praksu vlada i pojedinaca širom sveta.

Međutim, ubrzo se pojavila potreba za usvajanjem novog dokumenta – konvekcije. Međunarodni dokumenti, uključujući i one o ljudskim pravima, uslovno se mogu podijeliti u dvije velike grupe: deklaracije i konvekcije, a ako deklaracija (od latinskog – proglas) nije obavezujuća, budući da je preporuka koja proklamuje osnovne principe i programske odredbe, onda je konvencija (od latinskog – ugovor, sporazum) je sporazum o posebnom pitanju koji obavezuje one države koje su mu pristupile (potpisale, ratificirale).