Planinarenje je jedna od ključnih aktivnosti u kojoj se čovjek stapa sa prirodom. O planinarenju, uspjesima i odrastanju pričali smo sa Dragom Vujovićem poznatim crnogorskim planinarom i članom Gorske službe spasavanja.
Od kada se bavite planinarenjem?
Planinarenjem se bavim od rođenja, jer sam na dan rođenja dobio planinarsku knjižicu. U tom periodu mi je otac bio aktivni član drustva, a običaj je tamo u klubu da kad planinar dobije dijete istog dana mu i uruče knjižicu, tako da sam ja na dan rođenja dobio knjižicu. Ipak, aktivno sam počeo od četiri, pet godina da idem u planinarske, pionirske škole i tako sam startovao sa planinarskim životom.
Koji su najveći uspjesi Javorka, a koji Vaši?
Pa najveći uspjeh u Crnoj Gori uopšte, što se tiče planinarskog sporta, je penjanje na Mont Everest, a ja sam učestvovao sa Ðorđem Vujičićem i Markom Blečićem u penjanju na Everest maja 2010. godine. Za mene su heroji oni prvi planinari koji su se 1962. godine popeli na Mon Blan, to su naši planinari, planinarskog društva Javorak. Znači 1962. godine su se popeli na Mon Blan, 1965. prošli kroz neosvojeni kanjon nevidljiv do tada, a onda su se 1967. godine popeli na Grosglokner, najviši vrh Austrije. Druga generacija je ostavila dubok trag isto, popela se na jedan od najopasnijih vrhova Evrope Mata Horno 1981. godine. Ista ta generacija se popela 1987. godine na Akokagmu u Andima u Argentini. Poslije smo se i mi popeli 2009. godine u februaru na Akokagmu kao pripremu za Mont Everest. To su neki od najvećih rezultata Javorka. Što se tiče planinarenja tu postoji i orijentacija i sportsko penjanje i skijanje tako da, deset sekcija postoji u planinarskom klubu i svaka je veoma aktivna.
Koja ekpedicija Vam je najznačajnija?
Tri ekspedicije mog planinarskog društva Javorak su organizovane na Mont Everest 1996. godine, 18 ljudi je išlo, falilo im je tada 44 m visinski do samog vrha. Godine 2009. smo nas petorica išli i stigli smo na visinu od 7 550 m i zbog nevremena morali smo da se vratimo. I ekspedicija 2010. godine bila je uspješna, gdje smo se nas trojica popeli na vrh. Naravno da mi je ta najmilija jer je uspješna i samim tim rezultatom napravili smo najveći rezultat u planinarstvu Crne Gore, a ujedno dali i podstrek mlađim generacijama da vjeruju u sebe i guraju naprijed.
Koliko puta ste pokušali da osvojite Mont Everest?
Đoko Vujičić koji je bio sa mnom 2010. godine je pokušao tri puta, on je bio u sve tri ekspedicije, a Marko Blečić i ja u dvije ekpedicije 2009. i 2010. godine.
Kako ste se osjećali kao jedan od tri Crnogorca koja su se popela na Mont Everest?
Osjećao sam se božanstveno, jer znam koliko smo truda uložili da bi došli do samog vrha i da smo mi prvi ljudi iz Crne Gore koji su to uradili.
Da li je Vašoj porodici bilo teško kada ste išli na ekspedicije, koje nekada znaju da budu veoma opasne?
Naravno da je porodicama mnogo teško, jer oni nijesu tu sa nama na terenu da vide šta mi radimo i da smo bezbjedni. Uvijek postoji doza bojaznosti i straha za nas kad krenemo negdje na neku ekspediciju. Tako da veoma veliki pritisak podnese porodica, ali i mi koji smo na terenu. Znaju uvijek da budu opasne ekspedicije tako da se ne smiju podcijeniti ni ove planine kod nas koje su mnogo niže nego ove na koje mi idemo po svjetskim gorama. Ali, mi smo od malena prošli sve te obuke tako da tu opasnost svodimo na minimum, ne damo da budemo izloženi nekim opasnostima.
Kako ste došli na ideju da napišete knjigu?
Tamo na ekspediciji imam puno vremena da razmišljam o svemu i svačemu. Moja knjiga je dobra podloga za druge ekipe kad idu na ekspedicije, da vide šta da očekuju, šta može da ih snađe. Tako da sam ja došao na ideju da napišem priču o penjanju i o toj najuspješnijoj crnogorskoj ekspediciji, na Mont Everest. Došao sam na ideju čim smo se vratili sa Mont Everesta, jer sam vodio dnevnik tokom pripremnih ekspedicija i glavnih ekspedicija tako da mi je taj dnevnik i puno pomogao u pisanju knjige. Naravno tu sam pomenuo i moj klub, formiranje kluba planinarskog društva Javorak, kao i njegove rezultate. Onda i neke ljude koji su prošli sa mnom kroz planinarsku priču, kroz moj planinarski život. Naravno da tu nije kraj mojim planinskim ekspedicijama, bio sam na planinskim vijencima Alpa, Kavkaza, na Aljasci, po Himalajima i Andima. Ima tu još materijala za priču, ali sam u knjizi dotakao samo moj put na krov svijeta, kao što i sama knjiga i kaže znači taj put do 23. maja 2010. godine, kad smo stali nogom na najvišu tačku svijeta na Mont Everest.
Zbog čega biste preporučili mladim ljudima da se bave planinarenjem?
Zato što je to zdrav sport, ekipni sport. Postoji jedan slogan koji mi često koristimo “Nikada sam u planinu” jer može uvijek da vam se desi nešto nepredviđeno i onda ste u nekom velikom problemu. Što se tiče mladih, ja svake godine pravim veliki kamp orijentiringa i planinarenja u Breznima i ove godine mi je bilo 86 malih polaznika. Tako da mogu mnogo štošta da nauče o boravku u prirodi. Uvijek su u finom okruženju i preporučujem naravno svima da što više borave u prirodi.
Znamo da ste član Gorske službe spasavanja, možete li nam reći nešto više o tome?
Najsloženija i najkomplikovanija tačka i opšte zvanje u našem društvu je Gorska služba spasavanja. To je jedna humana komisija, uopšte ogranak gdje se pomoć ukazuje najugrožnijim ljudima na nepristupačnim mjestima. U toj ekipi sam ja što se tiče Gorske službe spasavanja Crne Gore.
Da li ste kao mali, željeli da se bavite planinarenjem?
Nisam se mnogo pitao već sam rekao da mi je otac bio dugogodišnji predsjednik društva i u vrijeme kada sam se rodio bio je aktivni član društva tako da i moja sestra i moj brat su isto bili u planinarenju i oni su otišli svojim putem, a ja sam ostao u planinarenju. Tako da nisam znao da ću i do dana današnjeg da se bavim planinarenjem, ali eto igrom slučaja sam još u planinarenju i dan danas.
Koja Vam je omiljena igra iz djetinjstva?
Što se tiče igara najviše smo se igrali izmedju dvije vatre, ratovanja, u mom kvartu, igrajući se sa drugarima.
Za kraj napravite paralelu odrastanja i djetinjstva, nekada i sad?
Moj današnji kum i ja, dok smo bili drugari, on je imao 15, a ja 16 godina, otišli smo iz Nikšića na Bjelasicu da ostanemo osam dana i onda pređemo na Durmitor sedam dana. Znači 15 dana smo bili odsutni od kuće. Danas teško da bi roditelji pustii dijete iako imamo savremenu tehniku, video poziv, malo smo se otuđili od planine i prirode, tako da je velika, velika razlika kada sam ja bio dijete i danas.
Tekst pripremila: Jelena Tepavčević ,,D models” novinarski tim
