Šampionka države u džudou za juniore i seniore, Jovana Mrvaljević za naš portal pričala je o svojim počecima u ovom sportu, u kome je danas i više nego uspješna, ali i o planovima i svemu onome što je očekuje u narednom periodu.
Ko je Jovana Mrvaljević?
Ja sam Jovana Mrvaljević, imam 18. godina i učenica sam Prve srednje stručne škole, smjer zdravstveni tehničar.
Koliko dugo se baviš ovim sportom?
Džudom se bavim šest godina i za jako kratak period sam uspjela da dođem do većih rezultata. Iza sebe imam dvije srebrne i tri bronzane medalje sa Evroskog kupa u kategoriji juniora, Crnu Goru predstavljam i u kategorijama seniorki i mlađih seniorki i tu sam za sad osvojila dvije Balkanske medalje. Višestruka sam prvakinja države u kategoriji juniorki, seniorki i mlađih seniorki. Naravo prije svega ovoga krasile su me medalje sa raznih Međunarodnih i Internacionalnih turnira.
Zašto baš džudo?
Volim što sam se pronašla u ovom sportu, ispunjava me. Pored toga što svakodnevmo možemo da naučimo nešto novo, džudo je sport koji pruža siguran i zdrav razvoj djeteta u mlađoj dobi svog života i u psihičkom i u fizičkom smislu, pruža druženje i upoznavanje mnogo prijatelja, putovanja širom svijeta i neke nezaboravne trenutke u životu jednog sportiste.
Da li je džudo zahtjevan sport?
Džudo kao i svaki sport jeste zahtjevan, ali ako nešto dovoljno voliš i imaš želju za uspjehom, sve je jednostavnije. Za svaki uspjeh potrebno je mnogo truda.
Koliko treninga imaš nedeljno?
Sada kada se profesionalno bavim džudoom svakodnevno imam treninge. Jutarnji trening snage u teretani, sa trenerom Draškom Radojičićem i poslije podnevni trening u sali džudo kluba “Onogošt” koji vodi trener Dragan Mrvaljević.
Da li imaš nekog uzora?
Svi sportisti imaju željene ciljeve i imaju svoje idole, moj idol je Sone Akira koju krasi Olimpijsko zlato i četiri puta šampionka svijeta.
Postoji li neko takmičenje/turnir koje ti je bilo posebno po nečemu?
Trenutak koji ću zauvijek pamtiti je borba za prvu medalju sa Evropskog kupa u Sarajevu. Sve je izgledalo tako nestvarno i prelijepo i sav moj trud na kraju se isplatio i sa svojih 17. godina sam se okitila medaljom sa Evropskog kupa.
Poslije izrazito teškog meča sa predstavnicom Bosne i Hercegovine, na kraju je bacim na ipon. I meni najljepši dio meča je bio kada sam vidjela kako je reagovala publika sa tribina. U toku meča su svi navijali, ali to navijanje na samom kraju meča, nikad neću zaboraviti. I tako, svako tamičenje je drugačije samo po sebi i za svako me vežu posebne uspomene ispunjene raznim emotivnim trenucima. Ne samo mečevi, već i putovanje sa ljudima koji me podržavaju.
Čija podrška ti najviše znači?
Za uspjeh u sportu po mom mišljenju pored volje i truda potrebno je imati veliku podršku. Moja najveća podrška u svemu je porodica. Veoma važno je imati podršku od drugova iz kluba i svojih trenera. A u džudou prije meča svakom takmičaru u tom trenutku najpotrebnija je podrška trenera. Jer je trener taj koji zauzima siguran stav, uliva nadu i daje dobre iskusne savjete na taj način takmičaru pruža veći nivo samopouzdanja pred sami meč.
Član si reprezentacije, da li imaš neku podršku od Džudo saveza?
Džudo savez Crne Gore takođe predstavlja ogromnu podršku kako nama reprezantativcima tako i mladima koji su tek zakoračali na tatami. Ove godine u martu sam počela da primam stipendiju od Džudo saveza koja olakšava finanskijski dio oko takmičenja. Opština Nikšić mi je uručila pehar za najboljeg mladog sportistu.
Što se tiče džudoa, da li te u skorije vrijeme očekuju neka takmičenja?
U planu imamo mnogo takmičenja, već sledeće nedelje idemo na kamp u Kikindi i iz Kikinde nastavljamo na Evropski kup koji ce se održati u Rijeci.
Uskoro završavaš srednju školu, kakvi su tvoji planovi za budućnost?
Četvrti sam razred srednje Medicinske škole i po završetku imam u planu da upišem fakultet u Podgorici kako bih mogla da nastavim aktivno da treniram u svojoj državi. Takođe želim da napomenem da ću period srednje škole uvijek pamtiti po svojim prvim važnim uspjesima u džudou i punoj podršci od strane uprave moje škole i prijatelja koje sam stekla u njoj.
Šta bi poručila mladima koji žele da se bave ovim sportom/ neka poruka za kraj?
Mislim da kada bih trebala da prenesem poruku mladima o tome kakav je džudo zapravo sport ne bih nikada mogla u potpunosti da im objasnim moć ovog sporta… Neopisivu sreću kada se u čast osvojenim medaljama istaknu simboli naše države, zastava i himna, i samu moć koju imaš u trenutku kad želiš da svoju državu pokažeš u najboljem svjetlu. Pored svega najljepši osjeċaj je stati na postolje, slušati himnu svoje države i sa ponosom staviti ruku na srce i osjetiti otkucaje svega što sam ostvarila.
