Mlin Raičevića čuva tradiciju
U mlinu Raičevića koji je ta porodica kupila 1905 godine danas se žito rijetko melje, a nekada su se ovdje formirali redovi. Da bi obezbijedili dovoljno brašna, za tada brojnije porodice, naši preci su već sa prvim hladnijim danima jeseni, dotjerivali žito i po nekoliko dana čekali red u vodenicama u Gornjem Polju. Prioritet su imali oni koji su dolazili iz udaljenijih krajeva opštine, a uz mlin je nekada radila i stupa za sukno.
Nekada je na gornjepoljskim rijekama, Vidrovanu, Boljašnici, Rastovcu i Sušici, bilo 18 mlinova – mlin Perkovića, Raičevića, Matanovića, Maksimovića, Đukanovića, Piljevića, Međedovića, knjaza Nikole, Buča, Novi mlini, vodenica Đuričića…
Radile su i stupe za sukno, Međedovića, Mijanovića, Raičevića. Danas stupe ne rade, većina mlinova je u ruševinama, a tradiciju čuva jedino mlin Raičevića na Viru.
Mlin je dosta renoviran i vlasici imaju planove za oživljavanje ovog starog zdanja. Mlinar Drago Simanić kaže da se sada mnogo manje melje. U mlinu se, kako kaže Simanić, uglavnom melju heljda i kukuruz. “Cijena mljevenja 100 kg heljde je 13 eura. Cijena nije ista za svako žito. Za heljdu je malo skuplje jer je mljevenje zahtjevnije. Kururuz manje praši pa je potrebno manje rada oko njega, samim tim icijena je niža za kukuruz. Cijena mljevenja 100 kilograma kukuruza je 10 do 12 eura”, kazao je Simanić.
“Na pirodan način se melje, voda sve pokreće. Obradom žita na tradicionalan način na kamenu i vodi čuvaju se sva hranjiva svojstva žita a ukus hrane je nemjerljiv”, kazao je jedan od mještana koji decenijama svoje žito melje u ovom mlinu.
Slusajući priče starijih mještana saznali smo mnogo zanimljivosti. Mlivo su donosile čak i žene na konjima i čekale nekada po 24 sata da ono bude samljeveno. Žito je dopremano iz Golije, Pive, Banjana…Nekada se na mlinu valjalo i sukno koje su prele pa tkale žene.
