Miomir Mišo Vemić: Umjetnik nikad nije, a i ne treba biti zadovoljan svojim djelom

Mišo Vemić, slikar, naš sugrađanin, pedesetu jubilarnu samostalnu izložbu je imao u Galeriji Nikola I u decembru prošle godine. Učestvovao je na više internacionalnih bijenala i na brojnim selektovanim internacionalnim umjetničkim simpozijumima.

Dobitnik je nagrade “Paleta Đure Jakšića” 2012. godine u Požarevcu. Nagrađen je i na Internacionalnom bijenalu akta u Petrovcu i dobitnik je nagrade “Zoran Matić” – Požega. Imao je više stotina kolektivnih izložbi u značajnim galerijama i muzejima u Makedoniji, Srbiji, Crnoj Gori, Švajcarskoj. Organizator je Prvog proljećnog internacionalnog bijenala minijature u Nikšiću 2005. godine. Slike ovog autora se nalaze u Čikagu, Londonu, Budimpešti, Moskvi. Za naš portal govori o stvaranju svojih dijela, svom uzoru, stilu, temi svojih dijela.

Koje su vaše omiljene teme za kompoziciju vaših slika, da li i koliko izbor teme zavise od želje vaših naručilaca?

Tema ne zavisi od toga koliko je omiljena, mislim da taj termin se može povezati sa amaterima, jer kog mene je, kao i kod svih ozbiljnijih autora bitan poriv koji nosim u sebi, i taj osjećaj utiče na moje sopstvo, tako da nema mjesta prolaznom raspoloženju. Daleko sam od toga da me želja naručioca vodi do finalne izvedbe slike, jer moje sopstvo mi to ne dozvoljava, tako da sam uvijek ispoljavao autonomnost dovevši ga u stadijum stava. Dakle, tema koja me je iznjedrila kao umjetnika, jeste htonsko i demonsko biće…konj! Mišljenja sam da tema i slika rađaju umjetnika, nikako obratno.

Kakav je osjećaj znati da ste napravili baš “onu” sliku?

Umjetnik nikad nije, a i ne treba biti zadovoljan svojim djelom, jer ako je tema neiscrpna, neiscrpne su i mogućnosti da se stvori eventualno neko finalno krunsko umjetničko ostvarenje. To je vječito traganje i preispitivanje sopstva, traganje za najboljim izrazom, najboljim djelom.

Kakve nazive dajte Vašim slikama?

Naziv djela zavisi od inicijalne inspiracije, a sve ostalo su varijacije na temu, koje su na neki način formirale moj profil.

Ko je najviše uticaja na formiranje Vašeg stila slikanja?

Stil se formira kroz rad…kroz vrijeme…kroz mukotrpno preispitivanje, stil formira i način života. Moj život i moje slikarstvo su neraskidivo povezani, sve je nekako u naponu, u energetskom balansu, nastojim da unutrašnju energiju dovedem do predeksplozivno stanje.

Da li ste imali uzora u djetinstvu?

Ja crtam od najranijeg djetinjstva, i potpuno sam obuzet crtanjem, a čatma moje rodne kuće na Sinjajevini u selu Dragoševac, još je puna malih figurica nacrtanih olovkom. Konja Vranca, đedovog, najviše sam volio, on i danas nosi moju dusu u svojoj grivi, kud god da pođem. Znate, ono čega sam se najradije i najčešće prisjećao iz djetinjstva, na neki način mi je odredilo temu i dilemu u mom stvaralaštvu.

Da li ste slikali i prije nego što ste završili likovnu akademiju, postoji li velika razlika između samoukih slikara i slikara sa akademijom?

Naravno daleko od toga da loše mislim o svim amaterima, iako mislim da se namnožio veliki broj onih koje ne treba komentarisati, ali i to je sastavni dio života. Uglavnom ja uspostavljam razliku između dilentatizma i amaterizma. Neki, nazovi amateri, kroz istoriju su se osvjedočili kao vrhunski stvaraoci.

 Postoje li talentovana djeca za slikarstvo?

Mi smo darovit narod, gotovo u svim oblastima duhovnog života. Puno je mladih talenata…koji vremenom, što zbog osjećaja besperspektivnosti,što zbog nestručnog, odnosno nepedagoškog rada, jednostavno nestanu.

Da li bi neku Vašu izložbu posebno izdvojili?

Najčešće, svi moji izlozbeni cikllusi, nose jednostavan naslov “REAKCIJA NA PRAZNINU”, jer reagovati na dašavanja, reagovati na svijet ovakav kakav je danas, pun iskušenja i poniženja, osnovni je zadatak svakom umjetniku, pa i meni. Naravno, radoznalost je glavna karakteristika svakog ozbiljnijeg umjetnika, ne u smislu upotrebe u vlastitom stvaralaštvu, koliko u sagledavanju i samokritici vlastitog stvaralaštva. Otuda i moja potreba za izlaganjem, jer jedino mogu sagledati rezultate svog stvaranja, na zidu galerije, i osluškujući reakcije posmatrača. Izložba treba da stvori atmosferu, a ne publika. Publika ne smije ostati ravnodušna, ona mora reagovati.

Poruka mladima koji žele da se bave slikarstvom.

Mislim da je situacija za razvoj kulture nikad gora. Život građana se sveo na politička prepucavanja, intrige i golo preživljavanje. Novac je kod male grupe ljudi, tako da bi oni, koji bi se izistinski htjeli baviti konzumiranjem i širenjem kulture su dovedeni u stanje duhovne hibernacije. Mladi umjetnici su gotovo bez perspektive, prinuđeni su da se bave alternativnim djelatnostima, da bi opstali na najsurovijem polju ljudskog bitisanja. Uostalom, šta reći o kulturi jedne sredine, u kojoj su najodgovorniji poslenici kulture otuđili na hiljade eksponata iz muzeja.