Miloš Džiknić, naš talentovani sugrađanin priznati je stručnjak iz oblasti Ekologije.
Za njega Ekologija nije samo struka, već i kultura življenja.
Kako bi našim čitaocima predstavio sebe?
Ja sam prije svega neko ko vjeruje u moć pojedinca da napravi razliku, to jest da svaka promjena počinje od nas samih, a da ekologija nije profesija ili hobi, već način života. Odrastao sam u Nikšiću, gradu koji me oblikovao svojim kontrastima, nevjerovatnom prirodom koja nas okružuje i izazovima koje svakodnevno vidimo u zaštiti te iste prirode. Po struci sam specijalista biologije i ekologije, a profesionalno sam angažovan u oblastima zaštite životns redine, ekologije, biologije i ekoloških i klimatskih politika, a privatno sam neko ko voli da spoji naučni pristup sa praktičnim djelovanjem. Možda bih sebe najkraće opisao kao entuzijastu koji ne voli da stoji po strani kada vidi problem, već vjeruje da promjena počinje ličnim primjerom jer mislim da pravi efekat održivog razvoja u zajednici dolazi tek kada nauka kroz praktične primjere pronađe svoj put do srca ljudi.
Šta te motivisalo da se posvetiš ekologiji?
Nisam planirao da se bavim ekologijom na neki „zvaničan“ način, to je krenulo sasvim spontano, još u osnovnoj školi. Imao sam tu “sreću” da mi učionica gleda na dio parka pun papirića i flaša. Svaki put kad bih to vidio, bilo mi je neprijatno, a tada još nisam znao da je to zapravo prvi znak kako to danas u svijetu vole da kažu – “ekološke svijesti”. Roditelji su mi od malih nogu usađivali pravila koja danas smatram osnovom kulture življenja, kao na primjer da napolju ne radim ništa što ne bih radio ni u svom domu, da narušim sredinu oko sebe. Sjećam se, kao dijete sam obožavao čokoladice “životinjsko carstvo” i ponekad bih, poslije što ih pojedem, satima nosio ambalažu u džepu dok ne naiđem na kantu za smeće. Džepovi bi mi znali biti prepuni, ali mi nije padalo na pamet da ih bacim negdje uz put. Vremenom sam shvatio da ekologija nije samo čuvanje prirode, već je ona duboko povezana sa socijalnim, ekonomskim i kulturnim pitanjima. Upravo zbog toga se divim narodu Japana, oni su svojim primjerom na Svjetskom prvenstvu u fudbalu nakon što su navijači i takmičari počistili stadion i svlačionice pokazali da to nije samo moderno rečeno “ekološka svijest”, već je to jedna kultura, identitet ljudi. A ja smatram da smo mi sa prostora Balkana vrlo inteligentni ljudi i nekad stvarno bili pravi domaćini i gospoda, imamo mnogo svjetski poznatih imena koji su čovječanstvu donijeli razne blagodeti i mogu samo da konstatujem da ova nekultura življenja koja je kod nas nažalost zavladala, je novostvorena i da su se ljudi odaljili od prirode i postali previše sebični, a bez prirode ne možemo, mi smo dio nje i ona je dio nas. Zbog toga, ono što me najviše motiviše jeste saznanje da sve što danas radimo ostavlja trag za generacije koje dolaze. Ta odgovornost za mene nije teret, nego prilika da uradimo nešto vrijedno i trajno. Tako da je motivacija došla iz jednog jednostavnog, ali snažnog osjećaja odgovornosti prema prirodi koja nas hrani, čuva i inspiriše, a odrastajući u našoj divnoj zemlji, Crnoj Gori, uz planine, rijeke i jezera, naučio sam da svaki komad naše prirode i zemlje ima svoju priču i vrijednost koju ne možemo izmjeriti novcem, za koju su se naši preci i borili, iako naučno posmatrano danas možemo prirodu približno čovjeku prikazati kroz ekosistemske vrijednosti, ali sam mišljenja da ako je čovjeku potrebno da prirodu prikažemo kroz njenu novčanu vrijednost, onda smo stvarno skroz zastranili jer priroda isto kao i život nemaju novačnu vrijednost. Stoga smatram da borba za prirodu zapravo znači borbu za ljude i našu zajedničku budućnost.
Za svoj 30. rođendan si zasadio 30 sadnica na Trebjesi, odakle ideja i šta je pokrenulo?
Taj dan je bio simboličan spoj ličnog i društvenog. Htio sam da 30. rođendan ne bude samo slavlje godine više, već godina jače odgovornosti. Ideja je došla iz želje da ostavim poklon prirodi, našim sugrađanima, gradu i meni. Trebjesa je i moj dom u srcu našeg grada, i činilo mi se prirodnim da baš tu simbolično zasadim 30 stabala, da svako od njih bude podsjetnik da svaka godina može donijeti novu snagu, a ne samo broj svjećica na torti. Hrast je dugovječan, čvrst, i ima neku tihu eleganciju, kao podsjetnik da život treba graditi polako, ali sigurno. Lijep je osjećaj znati da jednog dana ako nekome zatreba hlad i odmor, možda baš jedan od tih hrastova pruži zaklon.
Kakva je ekološka svijest mladih u Nikšiću?
Rekao bih da raste, ali još uvijek nedovoljno brzo. Mnogi mladi danas imaju informacije, pristup internetu i mogućnost da se uključe u ekološke inicijative, ali svijest nije samo znanje, to je navika, to je stav, to je kultura življenja. Ono što ohrabruje jeste činjenica da se sve više mladih uključuje u akcije pošumljavanja, čišćenja i edukativne kampanje, ali moramo nastaviti da radimo na tome da ekologija ne bude samo “trend”, nego trajna vrijednost. Zato mislim da u Nikšiću postoji potencijal da ekološka svijest preraste u pokret, ali taj potencijal moramo hraniti zajedničkim primjerima, vidljivim akcijama i stalnim dijalogom.
Šta treba uraditi da bi se promijenila ekološka svijest građana?
Promjena počinje obrazovanjem, ali ne suvim činjenicama iz udžbenika, već pričama i iskustvima koja dodiruju ljude. Ljudi ne mijenjaju ponašanje samo zato što znaju nešto, već ga mijenjaju kada osjete povezanost sa problemom. Zato moramo kombinovati praktične akcije, javne kampanje i uključivanje svih generacija. Ekološka svijest nije luksuz, to je potreba!
6. Predstavljao si Crnu Goru na Svjetskom kongresu mladih, na koji je
način najbolje edukovati mlade?
Ne vjerujem u „predavanja sa bine“ kao glavni način. Najbolje radi primjer iz prve ruke. Na Svjetskom kongresu mladih za klimatske promjene u Milanu, kad sam mlađim kolegama pokazao da se plastika može pretvoriti u klupu, oči su im zasijale, to je trenutak kad shvatiš da si im prenio ideju, a da ti oni vraćaju energiju. Isto tako, ako ih uključiš da sami nešto naprave ili zasade, osjete taj ponos i žele da nastave. Zato smatram da je najbolje spojiti teoriju sa praksom. Mladi vole dinamiku i izazove, pa predavanja sama po sebi često nisu dovoljna. Potrebne su interaktivne radionice, terenski rad, učešće u projektima, takmičenja i inovativni digitalni alati. Na kongresu sam vidio da mladi iz cijelog svijeta mnogo brže usvajaju znanje kada im se omogući da ga odmah primijene. Edukacija mora biti proces koji inspiriše, a ne samo prenosi informacije.
Građanima si predstavio aplikaciju “Zmije Crne Gore”, da li je osjećena?
Da, aplikacija je izazvala veliko interesovanje, posebno kod planinara, ljubitelja prirode i u školama. Takođe su i zajednica, kao i odgovorne firme i institucije vidjeli lijepu i korisnu ideju, te je dodatno podržali da se dalje razvija, stoga će ubrzo uz podršku Eko Fonda, Turističke organizacije Nikšić, Agencije za zaštitu životne sredine i Park prirode Piva, naša android aplikacija dobiti nova ažuriranja sa mogućnošću korišćenja audio komponente aplikacije za osobe sa slabim vidom kao i prevod na engleski jezik kako bi aplikacija bila dostupna svim turistima koji posjećuju Crnu Goru. Za sada mogu sa ponosom reći da primjećujem da su je ljudi doživjeli kao praktičan alat koji ne samo da informiše, već i razbija predrasude. Edukacija o zmijama je važna, jer umjesto straha želimo širiti razumijevanje i poštovanje prema svim vrstama koje čine naš ekosistem. Najviše me raduje, pošto je aplikacija besplatna i dostupna za android telefone na Google Play Store, što omogućava mladima, koji su generalno uvijek otvoreniji za nove ideje i prihvataju inovacije, da na jedan novi moderan način “osjete” taj živi svijet oko sebe.
Od koga imaš najveću podršku?
Najveću podršku naravno imam od porodice, zatim od prijatelja i ljudi koji dijele iste vrijednosti. To nisu uvijek formalne institucije, već često “obični” ali izuzetni ljudi koji me inspirišu i ohrabruju. Svaki put kada mi se javi neko sa riječima „i ja sam pokrenuo nešto slično“, znam da taj lanac podrške postaje sve jači. Tako da iza svega stoji mnogo ljudi, počev od porodice koja razumije kad nestaneš na cijeli dan zbog ekološke akcije, prijatelji koji uskaču bez pitanja, kolege koje vjeruju u ideju. Ta mreža podrške je gorivo koje se ne možeš kupiti.
Čime se baviš u slobodno vrijeme?
Strastveni sam ribolovac, pogotovo za ribolov po sistemu varaličarenja i mušičarenja. Svaki slobodan momenat korisitm da odem na naša jezera Krupac i Slano koji su izuzetno čiste sredine sa puno ribe i moramo ih očuvati. Pored ribolova volim planinarenje, trening na otvorenom, aktivno se bavim Street Workout i Calisthenicsom kroz sporstki klub koji vodim pod nazivom GK “Montenegro Street Workout”, a takođe uživam u čitanju literature iz psihologije. Slobodno vrijeme koristim i za bavljenje muzikom, te snimanje muzičkih cover spotova. Spoj muzike i ekologije za mene predstavlja jedno savršenstvo koje svi možemo sebi da priuštimo.
Koji su tvoji dalji planovi?
Planiram nastaviti rad na projektima koji povezuju mlade i ekologiju, posebno kroz digitalne platforme i podkaste. Želim razviti prostore i sadržaje koji će motivisati nove generacije da uče, ali i djeluju. Takođe, planiram proširiti mrežu saradnje sa srodnim organizacijama u regionu, jer vjerujem da su ekološki izazovi zajednički i da zahtijevaju zajedničke odgovore. Moja organizacija Ekološko udruženje mladih “Zeleni centar” već ima par novih projekata najavljenih za 2026. godinu, tako da preporučujem da pratite rad našeg Ekološkog udruženja mladih “Zeleni centar” na društvenim mrežama i budete u toku, jer vam spremamo mnogo zanimljivosti u kojima možete da nam se pridružite!
11. Tvoja poruka mladima?
Ne čekajte „pravo vrijeme“. Dok razmišljate kada da počnete, već ste mogli posaditi drvo, pokupiti smeće ili pokrenuti malu akciju. Niko ne mora da bude stručnjak da bi napravio promjenu, dovoljno je da želiš i da kreneš, a ostalo se nauči usput! Mala djela, kada ih radi mnogo ljudi, stvaraju veliku promjenu. Kao što kaže pjesma “Kad se male ruke slože, sve se može”! Zato moramo da budemo svi u miru i slozi i da zajedno gradimo budućnost!
