Miloš Đurđevac
Ne zna im se broja, a neprestano pristižu. Jedan za drugim, čine se kao nesavladiva najezda starog i novog.
Nešto već dobro poznato krilo se u bučnim vagonima. Prošlost, na mahove zaboravljena i odbačena, uvijek nađe svoj put da se vrati u sjećanju. Njena vjerna sjenka prati je kroz vrijeme noseći sa sobom i radosne, pa i one druge momente. I svaki je trenutak jedan pokret, vrijeme nesavladiv konac, a mi danas – vez. Nije potrebno žaliti zbog već načinjenih grešaka, jer je svaki pogrešan potez iglom majstora učinio samo vještijim i boljim. Svaki vagon je protekla godina, drugačija i specifičnija.
I posle toliko godina prohujalih kroz misli, pojavljuje se poslednji vagon. Jedini je zatvoren. Upravo zbog toga je najtajanstveniji. Uzaludno je čekanje uprkos ogromnoj znatiželji, vagon će ostati takav. Upravo je ovaj, poslednji vagon, sadašnji i budući momenat našeg života. Nemoguće ga je predvidjeti, niti njime manevrisati. Zato bi trebalo biti i najljepši.
Bog je veliki, zna sve naše želje i snove, čak i prije izgovaranja molitve. Sve vidi, biće tu kad drugih nema i daće ti ono što zaslužuješ.
Miloš Đurđevac
