Miloš Đurđevac: Osvit

Preimućstveno sunce, najavljuje se, sija i privlači, kao biser iz školjke. Neometano ptice započinju jutarnji let, a do jutros blatovit cvijet, sada okupan rosom, konačno može raširiti svoje latice. San biva zamijenjen javom.

Odmor obično bude prekinut prvim zrakom svjetlosti uprtim u čovječiji kapak. Izlinjalo oko širi zjenice i tjera trepavice od sebe, tražeći nebesku površ. Tada se tijelo trijezni, a duša budi. Teško da vedro jutro ne može biti djelotvorno na čovjekov um. Misli su se preko noći slegle, sortirale poput biljaka u herbarijumu. Afoničan je ljudski govor, nejasan i besciljan. Nadilazeći efemeran tren varljivog sna i suočavajući se sa priviđenjima ljudske mašte, čovjekova volja traži beskonačnost u prolaznosti, a vječnost u tajnosti.

I momenat buđenja stvara teleport između svijeta kakvog želimo i onog u kojem živimo. Mjesec nam želje i planove srdačno prikazuje, davajući nam mogućnost da uživamo čari sopstvenih nadanja. Sunce nam, ipak, vraća potpuno drugačiju sliku, koju smo promatrali sve dok nas nebo nije prekrilo besporočnim velom sreće.

Mistifikovan san ne predstavlja samo uživanje u čarima dobra, već budi volju i želju da se do toga strpljivim radom dođe. U nekom će budućem momentu, možda, san i java izgledati identično.

Miloš Đurđevac