Žuta hartija nosila je sa sobom dobro poznata slova, često ispisivana u samom poglavlju unikatnog lista.
Riječi su stvarane jedna za drugom, neprestano nadolazeći postale su nepresušan izvor za stvaranje svakodnevice. Misli su hitrim potezima ruke preslikavane grafitom na gladnom papiru, ukrašenom i čuvanom, namijenjenom oku koji bi se stopio sa hartijom kao umorno sunce sa morem u ljeto. Svaka riječ imala je specifično značenje, većini nejasno ali tačno određeno i namjenski stvoreno. Rukopis, inače nečitak i mučan, lijepim i pažljivim pisanjem postaje ornament papiru, a papir tek djelić dugo stvarane sveščice. Teško se odlučiti na kojoj se stranici zaustaviti, čitati već pročitano iznova ili nastaviti dalje. A svakom sledećom stranicom sjajna zjenica se sve više širi, poprima boju slova i živi svaku pročitanu riječ.
Bezbroj dana stalo je u red čekajući da budu spomenuti bar u jednom slovu. I svaki je prošli momenat dočekao da bude pomenut, izdvojen.
Napisane riječi imale su zadatak tiho se smjestiti u oku. Smiješak govori da su uspjele.
Miloš Đurđevac