Miloš Đurđevac: Generacije

Siguran sam da u svijetu ne postoji narod bogatiji vjerom, empatijom i odanošću od našeg. Uvijek smo bili prepoznatljiv primjer kako kolektiv treba da izgleda, iako je to u velikoj mjeri poljuljano godinama unazad

Često čujem kako sami za sebe govorimo da smo narod pun loših osobina, da ima mnogo boljih od nas. Ne da vjerujem, nego sam ubijeđen (a i uvjerio sam se u to) da nije tako. Mi smo i dalje prototip svima šta treba jedan pojedinac tokom sazrijevanja da stiče i kao zreo čovjek da posjeduje u sebi.

Iako su se sadašnje generacije u velikoj mjeri izmijenile u odnosu na prošle, to ne znači da na stvari treba gledati kao na neke loše stečene navike, već kao na prilagođavanje svjetskom sistemu u onoj mjeri u kojoj moramo biti prilagođeni.

A i te loše osobine koje su isplivale na površinu nijesu se pojavile tek tako, za sve je potreban proces. Ako se o tim problemima nije pričalo među starijim generacijama, ne znači da ih tada nije bilo. Ne treba krivce tražiti u mladima, već baš ti koji traže krivce treba da pođu od sebe, da shvate na koji način su se postavili kao primjer mladima, pa možda i dođu do odgovora. Na kraju, te starije generacije su i učile mlađe.

Ne trebamo se u velikoj mjeri generacijski dijeliti i prebacivati krivicu za neke loše pojave sa jednih na druge. Iako sam na početku rekao da smatram da smo narod bogat dobrim osobinama, a tek ponekom lošom, više sam pisao o ovim drugim, jer treba da težimo najboljoj verziji sebe i uklanjanju stečenih mana. Vrlina ima mnogo, mana će biti sve manje.

Miloš Đurđevac