Milka Delibašić je istaknuta mlada umjetnica iz Nikšića, čiji radovi
plijene pažnju domaće i međunarodne publike. Svojim unikatnim stilom i
kreativnim izrazom, Delibašić je postala prepoznatljiva figura na
crnogorskoj umjetničkoj sceni.
Njena umjetnost progovara o dubokim
emocionalnim i društvenim temama, oslikavajući kako intimne doživljaje
tako i univerzalne ideje.
Osnovne i specijalističke studije iz oblasti Grafike Milka Delibašić
završila je na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju. Tu je stekla
tradicionalno obrazovanje u klasičnim medijima poput crteža, slike,
skulpture, grafike, fotografije. Njeni prvi koraci unutar savremenih
medija performansa i video instalacija, desili su se za vrijeme
studijskog boravka u Francuskoj i kraćeg usavršavanja u Austriji.
Kasnije je završila četvorogodišnji master studij u Kini koji je bio
fokusiran na savremene umjetničke izraze.
Koliko su Vam studije u inostranstvu pomogle da razvijete svoj umjetnički izraz i oblikujete svoju karijeru?
Svi ti boravci su bili od velikog značaja za moj razvoj. Pružali su mi
onu vrstu edukacije koju nisam mogla dobiti u svojoj zemlji. U tim
periodima, otvorili su se potpuno novi prostori za mene, koji su
istovremeno bili i prostori nelagodnosti, jer je bilo potrebno razbiti
prethodna ubjeđenja o umjetnosti i shvatiti to polje kao prostor
potpune slobode i igre.
Kako je Vaš boravak u Kini, gdje ste nastavili školovanje, uticao na
vašu umjetnost i pogled na svijet? Da li je bilo teško prilagoditi se
tamošnjem obrazovnom sistemu i kulturi, i kako Vas je to iskustvo
oblikovalo kao umjetnicu?
Moj boravak u Kini bio je poput putovanja u budućnost. Tamo sam često
slušala o konceptu ,,Future is today”, koji u potpunosti
opisuje tehnološku realnost te zemlje. Ekranska kultura, koja je tamo
vrlo dominantna, i odnosi ekrana i tijela u prostoru inspirisali su
moje interesovanje za medij video instalacije kao i moje radove ”duplog
performansa”, u kojima kombinujem performanse unutar virtuelnog i
fizičkog prostora. Takođe, taj boravak izmjenio je prirodu mog rada.
Do tog trenutka moj rad su karakterisali dramatični odnosi, šta je bilo
uobičajeno u umjetnosti našeg podneblja. Međutim, pod uticajem
meditativne atmosfere koju nosi kineska kultura i umjetnost, drama u
mojim radovima poprimila je suptilniji karakter.
Kada je riječ o prilagođavanju, mogu reći da sam prvi put istinski
shvatila značenje kulturološke razlike. Ljudi često pristupaju toj
kulturi sa brojnim predrasudama koje se oslanjaju na našu zapadnjačku perspektivu,
nesvjesni toga da postoje drugačiji sistemi zasnovani na
tradicijama koje su kroz istoriju oblikovale jedan narod, njihove
forme ponašanja i shvatanja. Ono što je za naše društvo logično
nije nužno i za društvo koje potiče iz potpuno različite kulture. U tom
smislu, prilagođavanje nije bilo lako, ali je definitivno bilo veoma
značajno za moj razvoj, prvenstveno kao čovjeka, a zatim i kao
umjetnika.
Učili ste kineski jezik, koliko Vam je to pomoglo u razumijevanju
kineske kulture i kako je to iskustvo uticalo na Vaš umjetnički rad?
Učenje kineskog jezika približilo mi je kulturu kineskog naroda. Učeći
etimologiju njihovog pisma, stičete uvid u logiku i način njihovog
razmišljanja. To je bilo dragocjeno iskustvo. Kratko sam pohađala obuku
kaligrafije, gdje sam, učeći zakonitosti pisanja njihovog pisma, naučila
kako da koncentrišem svu svoju energiju unutar jedne linije. Stekla sam
blagi uvid u njihovo tradicionalno slikarstvo, kao i u prakse kopiranja
djela starih majstora. Po prvi put sam razumjela trud slikara da
zađu u mentalni prostor tih majstora, da osjete isto osjećanje koje
su prethodnici imali prilikom povlačenja i najmanje tačke na toj slici,
crtežu. To nije puko kopiranje no istinsko pokušavanje da se suštinski
prodre u prostor i svijest onoga ko je prethodno kreirao taj rad mnogo
godina unazad. Zaista je to interesantan svijet.
Putovanja su često veliki izvor inspiracije za umjetnike. Pored Kine,
imali ste i rezidencijalni boravak u Parizu u okviru prestižnog programa
Cité Internationale des Arts. Kako su Vas ova iskustva oblikovala i na
koji način su doprinijela razvoju Vaših ideja i stvaralaštva?
U tom periodu sam svakodnevno obilazila muzeje i galerije,
stičući kontakt sa savremenim praksama. U meni je vladala glad za takvim
sadržajima, koji su jako bitni za razvoj svakog umjetnika, a koje mi,
nažalost, u našoj zemlji nemamo. Kada živite u zemlji poput naše, koja
najmanje važnosti pridaje kulturi, lako se predate toj realnosti. Stoga
ovakvi boravci uvijek služe da napunite energiju, da kroz ta iskustva
upoznavanja sa aktuelnim umjetničkim formama učite i profesionalno se
razvijate. Takva iskustva donose vašem radu nešto novo.
Zahvaljujući umjetnosti, imala sam priliku da boravim u Francuskoj
više puta i posjetim mnoga mjesta. Moj doživljaj te zemlje je uvijek
bio prilično romantičan, a Pariz je zauzimao posebno mjesto. U lijepom
sjećanju su mi ostale šetnje Montmartreom, dani provedeni u predivnim pariškim
parkovima, kao i noći u svom ateljeu, posmatrajući
kroz stakleni zid svjetlucave brodove koji su plovili Senom i
osvjetljenu katedralu Notre-Dame na suprotnoj obali.
Vaša umjetnost se često bavi odnosom tijela i prostora, posebno kroz
medije poput video instalacija i crteža. Možete li nam objasniti proces
nastanka Vašeg rada “Posljednji ples” i kako je taj rad odražavao Vašu
ličnu percepciju društva?
Taj rad je nastao inspirisan istinitim događajem. U njemu se osvrćem
na slučaj samoubistva studenta umjetnosti. Po mom povratku iz Kine u
Crnu Goru, desila se korona, a zatim i sav onaj društveni haos
prouzrokovan političkim pitanjima. Nakon četiri godine izolovanosti, to
stanje u društvu doživjela sam kao šok za organizam. Četiri godine
ranije, kada sam napustila Crnu Goru, znala sam odakle sam pošla i
ko su ljudi oko mene; odjednom više nisam mogla da prepoznam nikoga.
Čitavo to zahuktavanje, i u javnom prostoru i na društvenim mrežama,
kreiralo je jednu veoma nezdravu atmosferu za život. U tom trenutku sam
se ponovo prisjetila slučaja samoubistva studenta koji se dogodio na fakultetu
na kom sam studirala. Taj rad govori o tome koliko se u sistemu
zanemaruju osjećanja pojedinaca, koliko je samo važno da sistemi
funkcionišu po jednoj mehanici, bez obzira na to kakav uticaj to može
imati na pojedinca i njegovo mentalno zdravlje. Osvrnula sam se i na
pisanje A. Artoa o samoubistvu umjetnika Vinsent van Goga, gdje on
skreće pažnju na odgovornost društva kada piše da se niko nikada nije
sam ubio, da ,,društvo ubija”. Ovaj rad je nastao iz saosjećanja prema
tom studentu; bila je to priča koja je u meni čekala trenutak da o njoj
govorim.
Kao dobitnica prestižnih nagrada poput Lubardine nagrade i Grand Pri
nagrade na Crnogorskom likovnom salonu “13. novembar”, koliko su ta
priznanja uticala na Vaš umjetnički put i kako su Vas motivisala da
nastavite dalje?
U prvom trenutku ste veoma srećni što ste dobili tu vrstu potvrde za
kvalitet svog rada. Drago vam je zbog ponosa u očima vaših roditelja. U
drugom trenutku, primorani ste da nagrade vidite kao oblik egzistencije i
kao vrstu zaštite u sistemu koji je dizajniran samo za privilegovane.
Nažalost, u takvom sistemu, ni nagrade me dovoljno ne štite. Danas me te
nagrade podsjećaju i na to da sam čitav život, kao neko ko potiče iz
radničke porodice, pokušavala da dokažem nešto drugima, ovoj sredini.
Podsjećaju me na sopstvene ambicije i želje koje često postaju naš
kavez, kao i na svu muku i borbu koja se sada već čini kao začarani krug iz
kojeg želim pobjeći. Ponekad poželim da spalim sve svoje nagrade i
diplome. Vjerujem da bi to bio moj prvi dan slobode – oslobođena od
sopstvenih ambicija i želja, očekivanja, van stanja vječite borbe, život sveden na
jednostavnost postojanja. Na kraju krajeva, naš sistem je svakako
dokazao da sve te diplome i nagrade ovdje ništa ne vrijede. Jednostavno,
živimo u zemlji ukradenih budućnosti.
Koliko Vam je podrška Vaše porodice i bliskih prijatelja bila važna u
razvoju karijere, posebno s obzirom na to da umjetnički put često nosi
određenu dozu nesigurnosti?
Moji roditelji bi sigurno voljeli da se moj život razvijao na drugačiji
način, da imam mirniji život sa nekim logičnim tokom. Međutim,
moj put nije imao tu logiku, i oni su to prihvatili. Nikada nisu
potpuno razumjeli moj poziv, ali su ga uvijek prihvatali, što je za mene
bila olakšavajuća okolnost. Sve što danas jesam dugujem isključivo
svom radu i svojoj porodici, koja mi je na tom putu pružala više nego što
je bila u mogućnosti. Naravno, značila mi je i podrška
prijatelja koji su uvijek vjerovali u mene.
Kako Nikšić i crnogorska umjetnička scena reaguju na Vaš rad?
Pored toga što sam uvijek pozivana da učestvujem na svim važnijim
umjetničkim manifestacijama u zemlji i što sam dobitnica značajnih
priznanja za svoj rad, kao i što sam predstavljala Crnu Goru na
internacionalnim manifestacijama, nikada nisam dobila poziv da
izlažem u Nikšiću, svom gradu. Nažalost, u Nikšiću se već godinama njeguje
amaterizam i kič. Institucije kulture karakteriše neprofesionalizam,
njihovo postojanje je postalo besmisleno, jedino što se još
izrabljuju za pomovisanje raznih ideologija. U takvom okruženju nema mjesta
za autore poput mene. Nikšić je grad odlazećih umjetnika, a ja ću biti
samo jedan od mnogih koji su bili primorani da napuste ovaj grad.
Kada je riječ o publici u Crnoj Gori, uvijek dobijam pozitivne
reakcije. Ljudi reaguju na emociju koju moj rad nosi. Dešava mi se da mi
se zahvaljuju zbog onoga što kreiram, zagrle me ili mi priđu i
kažu da se sjećaju nekog mog rada od prije nekoliko godina koji je na njih
ostavio jak utisak. To veoma prija, jer znači da moj rad ima odjek u
biću posmatrača. To su trenuci kada sve poprima smisao.
Ko su Vaši uzori ili inspiracije u umjetnosti? Kako su ti ljudi,
događaji ili umjetnički pokreti uticali na Vaš stil i viziju?
Nikada nisam imala idole u umjetnosti. Sve umjetničke forme, od antike
do savremenih praksi, podjednako su me nadahnjivale. Svi ti
stilovi i pravci za mene predstavljaju različite forme misli, a tu
raznovrsnost vidim kao dragocjenost. Iz svega toga sam učila,
oblikovala sebe i svoj rad, oslanjajući se na prethodnih znanja i nadovezujući se
na svoje lično iskustvo, kao i na duh vremena u kojem živimo.
Da li Vam praksa fizičke aktivnosti i treninga pomaže u kreativnom
procesu? Kako balansirate između umjetničkog stvaranja i fizičkih
aktivnosti?
Pomaže mi u mentalnom procesu i održavanju balansa. To je
trenuak kada su mi um, srce i tijelo u jednoj liniji. Kada nemate
odgovor na pitanje ili rješenje za neki problem, umjesto da sjedite i
razbijate glavu razmišljajući o tome, izađite u šetnju, pođite na
trening, trčite ili plivajte. Postavite sebi cilj, kao što je određeni broj
kilometara ili krugova. Na putu ka tom cilju, iako ne razmišljate konkretno o
svom problemu, rješenje će vam se iznenada ukazati.
Šta biste poručili mladima iz Nikšića koji možda žele da se bave
umjetnošću, ali se suočavaju sa strahovima ili preprekama na putu ka
ostvarenju svojih snova?
U redu je osjećati strah, i ja ga uvijek osjećam, ali ne dozvoljavam da me kontroliše.
Ako treba da ”skočim u vatru”, uprkos strahu, uradiću to, a zatim ću razmisliti
o sledećem koraku sa vjerom da će sve doći na svoje.
Ovaj poziv, uprkos nezavidnim uslovima rada, pružio mi je mnogo toga.
Umjetnost je mom životu dala višu dimenziju koju ne bih imala da
sam se bavila nečim drugim. Ona me je odvela na mnoga
mjesta u svijetu, gdje sam upoznala različite kulture i srela
fantastične ljude, gradila prijateljstva i sjećanja. Međutim, ovaj
poziv ima i svoju drugu stranu – nesigurnost. Zbog toga što znam
da to nije lak put, ne bih mogla nikoga ubjeđivati da krene ovim putem,
jer je to za mene prevelika odgovornost. Smatram da taj neko treba da
donese tu odluku na nivou svog bića, svjesno sagledavajući situaciju, uslove i
stanje. Onome ko treba da se nađe na ovom putu, ne trebaju nikakve
poruke, preporuke ili ubjeđivanja; taj neko uvijek sam nađe svoj put. Često
mi dolaze ljudi sa pričama: ,,Kako mi je žao što nisam studirao/la umjetnost.
Imao/la sam toliko talenta. Svi su mi govorili da od toga nema vajde.
Nisu mi dali/ubijedili su me… ” A ja im kažem da se ne muče tim
mislima, da su trebali da postanu umjetnici, jednostavno bi to postali, i čitav
svijet ih ne bi mogao odvratiti od toga.
Na kraju, šta bi Milka Delibašić poručila budućim umjetnicima – što je,
po Vašem mišljenju, ključno za uspjeh i kako bi trebali pristupiti
svojoj umjetnosti i karijeri?
Čitajte, stalno radite na sebi, ne vodite se niskim kriterijumima
sredine. Bez obzira na to šta radite, uvijek razmišljajte o tome kako možete dati doprinos,
težite tome da pišete svoju istoriju. I ono najvažnije: na putu ka svom snu,
ne zaboravite da živite život!
