Mihajlović: Moja muzika je sama našla put do publike, i odredila je

Darko Mihajlović, naš sugrađanin bavi se muzikom 25 godina, ima šest singlova, svoj muzički studio. Od roditelja je naledio talenat a u gitaru se zaljubio kad je prvi put čuo “Money for nothing”. Od 2002. godine daje časove gitare, a školu je formirao 2007. godine. Kao kantautor trenutno ima šest singlova. Voli plivanje, fudbal, košarku, nekada se tim i bavio, ponekad slika, čita, ali njegove najveće ljubavi je pretvorio u profesiju.

O muzici, svojim pjesmama, radu i životu govori za naš portal.

Kad ste počeli da se bavite muzikom?

“Profesionalno se muzikom bavim 25 godina, mada je moje druženje sa instrumentom počelo 6-7 godina ranije. Oduvijek sam bio opčinjen muzikom i vremenom je ta ljubav postajala sve veća. Kako sam je više upoznavao, prelila se u profesiju. U gitaru sam se zaljubio kada sam prvi put čuo “Money for nothing” od Dire Straits-a, koji se tada pojavio kao svjetski hit. Tada sam sebe vidio, kao Mark Knopfler-a na sceni sa crvenom gitarom. Tako je sve počelo”.

Od koga ste nasledili talenat?

“Od roditelja. Oni su mi prenijeli te Božije darove. Majka je fantastično pisala prozu i poeziju. Jedina je u školskom centru dobijala tadašnju Lenjinovu peticu (5+). Otac mi je bio slikar, iako je radio i mnoge druge stvari i bavio se biznisom. Bio je prvi koji je naučio malo da svira gitaru, nekoliko pjesama i prenio na neke od rođaka koji su se kasnije bavili muzikom. Od malena sam imao blizak kontakt sa instrumentima i umjetnošću. Rastao sam sa njom”.

Vaše muzičko obrazovanje?

“To je teško odgovoriti. Možda mislite na školovanje? Ja na to drugačije gledam. Nijesam muzički školovan, iako sam 2004. na najboljem svjetskom Jazz Univerzitetu u Gracu, prvi u CG dobio opciju besplatnog školovanja, nakon prijemnog. Tada mi je školovanje propalo, jer je trebalo otići i ponovo vaditi vizu, platiti put, smještaj…itd., trebalo je novca, a država kojoj sam se obraćao i njena ministarstva su mi slali odgovore u više navrata da ne pomažu i ne ulažu u pojedince, samo u institucije i društva. Kao nemaju poslije nikakve koristi od toga. Što se tiče ovog drugog (obrazovanja), visoko sam obrazovan i totalno pismen. Pisao sam aranžmane i za veliki duvački orkestar, gdje su komplikovanjija pravila. Od kada sam počeo da se bavim muzikom, do danas, ne prestajem da se obrazujem i dopunjavam svoja znanja. Tome nema kraja. Miles Davis je davno rekao (na jednom jazz sešn-u) Stjepku Gutu, koji je danas možda i najveći trubač,”Ne moraš sve što znaš da pokažeš u jednoj kompoziji, u muzici postoje i pauze’’… To je Miles. Ja se držim toga, jer je tako. Ne može sva umjetnost stati u jedno remek djelo. Ali može u mnoštvo. Tako i neko ko ima veliko znanje i iskustvo stalno iznenađuje; kao i neko ko nema, stalno razočarava ili postaje kopija samog sebe, da bi nešto ’’stvarao’’…Ili prestaje da stvara. Obrazovanje u umjetnosti je potrebno, škola ne. Škola može da uništi umjetnika. Ušablonira ga, skuči, sputa, nauči da ne izlazi iz okvira, da tako misli, diše, da ne mašta. Samoobrazovanje mu produžava život. Charlie Parker je bio i neškolovan i neobrazovan, ali je bio obrazovan onako da zna nešto što niko u svijetu ne zna i nikom nije bilo jasno, pa se danas izučava u Grazu, na Berkliju itd. Nisam zarobljen u šablonima. Niti to želim. Niti me interesuje. Niti biram pravac, da bi me publika i javnost negdje sortirala, zato što svi kažu da tako mora i da bi tako trebalo da bude. Bitno mi je da javnost prepoznaje da je to moja muzika, originalna, kvalitetna, iskrena”. Kojom vrstom muzike se bavite? “Baziran sam na Pop-Rock-u, ali tu ima primjesa svega i svačega, od džeza,bluza,fanka,filmske, ambijentalne, romantične,duhovne. Zavisi šta radim i sa kim radim. Osim pjesama, imam i instrumentale koji više naginju džezu… Radio sam filmsku i pozorišnu muziku. U svakoj vrsti muzike bih imao šta da kažem i dam doprinos nekom pomjeranju u muzici i zbog toga sam odlučio da zaboravim na sve to i stvaram kako osjećam, neka bude mješavina različitih vrsta i stilova (ja to zovem fuzija),a vremenom će se vidjeti kakva su moja djela. Vrijeme je najbolji sudija kvaliteta.

Mene su kao muzičara oblikovali različiti uticaji i stvorili kombinovan muzički karakter, neka i moja muzika bude kao i moj karakter. Prvenstveno lična. Stvaram muziku onakvu kakva se meni sviđa, a ne kakvu želi tamo neko ko i ne zna šta je muzika, ili još gore, ko i ne voli muziku, niti je sluša, što je čest primjer, kod nas. Ima i slučajeva da ljudi komentarišu muziku, a nisu je ni odslušali do kraja, a kamoli da razumiju šta je neko rekao u njoj. Zamislite kakav je osjećaj pravom umjetniku koji dugo radi na nekom djelu, njeguje ga, razvija, oblikuje, stvara, a onda dođe neko, ne pogleda to, ne zna šta je, ali zna da sudi o tome. Grozan osjećaj. To je neka bolest. Zato veliki umjetnici ne dozvoljavaju, bolje reći ne daju nikakvo pravo, da takvi komentarišu njihova djela. Kroz 25.godina sam bio svjedok tome. Naročito strani umjetnici. Po tom pitanju smo ne samo neobrazovani da procjenjujemo i komentarišemo umjetnost, već pokazujemo najveći nivo nevaspitanja i nekulture. Što na zapadu nije slučaj. A ni na isoku. Oni poštuju umjetnost”.

Koliko instrumenata svirate i da li je to bilo teško naučiti?

“Sviram dosta instrumenata, od kojih su mi glavni gitara i saksofon. Za sve je potrebna volja, rad i vrijeme. Da bi se savladao instrument potrebno je mnogo truda, ali i poznavanja muzike. Ako razumijete muziku, sve je lakše”.

Imate i svoj studio, šest singlova?

“Imam studio “Music studio SunnyWay”. Kao kantautor imam trenutno šest singlova, od kojih su tri pjesme (Tvoj pogled, Život u snu i Dar) i tri instrumentala (Touch Down, Green Field i Mo’ better blues- džez obrada). Osim toga autor sam aranžmana i muzike na još petnaest pjesama, koje su snimane u mom studiju. U saradnji sa bendom Olupine, gdje sam radio aranžman za pjesmu “Ti si rekla” i svirao električnu gitaru, a koja je bila dugo godina hit na nekim radio stanicama. Zatim na skoro svim pjesmama kantautora Tiha Jovovića i Marije Tomanović, kao aranžer. I sada autor muzike i aranžmana najnovije fantastične duhovne pjesme ’’Stopalo Sv Apostola Luke’’, rađene za novi duhovni sastav Svetionik, gdje je autor teksta i jednim dijelom muzike Sreten Vujović. Pjesma je upravo završena i ovih dana će se pojaviti na YouTube-u, na radost svih vjernika. Saradnja će se nastaviti na zadovoljstvo svih. Bio sam snimatelj i producent svih ovih pjesama. Kada se sve sabere to je 20-tak pjesama čiji sam autor, mada sam i na još 10-tak neobjavljenih pjesama drugih autora. Ljudi misle da sam autor tri pjesme, a ne znaju da sam autor 30 pjesama. To dođe u rangu tri albuma. A ukupno sam svirao na 35 pjesama kao gitarista, kada se uzmu u obzir svi izvođači. Ovo nije zanemarljiv studijski rad. Sada završavam i moj Novi singl, koji će se ubrzo pojaviti”.

Ko je radio na izradi Vaših pjesama?

“Na mojim kompozicjama sam sve radio sam, sa tim što je kao gost na pjesmi “Život u snu”, bio trubač Stefan Bjeletić; a na pjesmi “Dar’’ prateći vokal Milica Damjanović”.

Kakve priče stoje iza Vaših pjesama?

“Moje pjesme su za sad ljubavne.U njima se ogleda i sloboda duha , kao i filozofija.To je poezija. Mislim da je to najvrijednija tematika. Balašević, koji je najveći pjesnik na ovim prostorima, kada su ga pitali, kada bi morao da izabereš samo jednu pjesmu koja bi te predstavila u univerzumu, koja bi to bila, rekao je: “Lepa protina kći”, “Krivi smo mi”, socijalnu. Zna čovjek gdje leži vrijednost. Najteže je napisati vrhunsku ljubavnu pjesmu, to svaki ozbiljan tekstopisac zna. Tu nema dileme. Tu se vidi umjetnost”.

Kako publika prihvatila Vaš dosadšnji rad?

“Moje pjesme su lične. Moja iskustva, doživljaji i osjećaji, misli nadahnuti ljubavlju, čistotom, iskrenošću i dobrotom. Jednostavno. Božijim. Sve je originalno. Ljudi to osjećaju. Sve što sam nabrojao, prepoznaju. Oni koji su stvarno slušali moju muziku, ne samo čuli, su oduševljeni. Prepoznali su sve vrijednosti, koje su u njoj.To su ljudi koje smatram svojom publikom. Imam odgovornost prema njima, ne prema nekom ko nije čuo u životu više od 50 pjesama ili onima što čekaju čim počne, kad će da se završi, da bi nešto rekli. To nije moja publika. Moja muzika je sama našla put do publike. I odredila je. To je inteligentna publika.Vidi se iz dana u dan. To što sam rekao u pjesmama, nije prije mene niko. To su moji stihovi. I oni to znaju i cijene. Naravno, od Boga dar, jer bez njega je nemoguće stvoriti nešto. Uglavnom i na površno slušanje se ljudima sviđa. Jer, je muzika lijepa. Vrlo malo sam radio na promociji, čak sam dostavio samo nekim radio stanicama, televizijama. Ali YouTube, je nezaobilazan, kao medij No1. i Soundcloud. Biće i promocija. Često uživo sviram svoje pjesme, sve više ljudi se interesuje. Na radio stanicama su bili hitovi dana i nedjelje”.

Gdje Vas publika može čuti?

“Uživo nastupam svuda po Crnoj Gori u hotelima, restoranima, klubovima, privatnim koktel i rođendanskim žurkama. Povremeno u Hotel Moskvi, Etno Selu Montenegro, ali zovu me svuda, pa nema nekih pravila. Volim da sviram i godišnje imam oko 200 nastupa, često mijenjam pozicije. Obično prate moju oficijelnu FB grupu , gdje redovno dobijaju obavještenja”.

Koga bi ste izdvojili sa sadašnje muzičke scene Crne Gore?

“Svi muzičari koji rade nešto pristojno imaju moju podršku, naročito oni kvalitetni. Izdvojio bih Miladina Šobića. Dosta puta smo privatno zajedno svirali, razmjenjivali iskustva, a i veliki smo prijatelji. Dosta sam naučio od njega. Ono što mi je nedostajalo. Čovjek Velikan. Velika duša. Toga danas nema. A ima i dosta dobrih mladih muzičara u razvoju, koji rade na sebi i napreduju”.

Dajete časove gitare, da li su djeca zainteresovana za gitaru, tj sviranje gitare i koliko su Nikšićani talentovani?

“Od 2002. godine dajem časove gitare, a školu sam formirao 2007. godine. Preko 100 ljudi sam naučio da sviraju. Neki su naučili, malo nešto, za društvo i to im je bilo dovoljno. A ima i onih što su učili od dvije do tri godine i postali ozbiljni muzičari. Kao klinca sam od jednog, već tada napravio veoma ozbiljnog gitaristu i sad studira u Parizu. Ljudi neće da otkriju tajne sviranja. Upravo zbog toga sam i napravio školu, da drugima prenesem tajne koje drugi kriju. Nikšićani su veoma talentovani u svemu, pa i muzici, ali imaju veliki problem sa egom, svi hoće da su glavni. Nema svijesti o tome da treba učiti od boljih i najboljih, kao što je nekad bilo i puno raditi”.

Da li se može živjeti od muzike?

“Meni je muzika profesija, dodatno sam radio i kao snimatelj tona, muzički urednik, ton majstor u radijima i televizijama. Sve mi je vezano za muziku. Od muzike se može živjeti, ali ne kod nas. Svi rade nešto drugo. Ovdje je ta profesija srozana, pretvorena u hobi, samo rijetki uspjevaju samo od toga da žive. Ja imam tu sreću”.

Da li imate hobije?

“Volim plivanje, fudbal, košarku, nekad sam se tim i bavio, ponekad slikam, čitam, ali moje najveće ljubavi sam pretvorio u profesiju. A to su muzika, poezija i produkcija. Iskreno, nemam neku pretjeranu potrebu za hobijima, osim kad se prezasitim ljubavima, pa da odmorim malo”.

Omiljeno mjesto u gradu?

“Caffe Atrijum, Floyd, Blues bar, Revolution.To su mjesta koja volim, mada poslednjih godina sam mnogo više na primorju i van Nikšića, rijetko kad i izađem u grad. Koristim vrijeme da radim sa đacima na časovima, u studiju, komponujem, spremam programe i gledam da provedem što više vremena sa porodicom”.

Šta bi poručili mladima koji žele da se bave muzikom?

“Ovo je najteže pitanje. Ne znam. Ako ne volite dovoljno muziku da se žrtvujete za nju, nemojte je uzimati za nešto glavno. Treba puno rada, truda, vremena, ljubavi, odricanja, ali i ulaganja. Ali, ako volite i želite da se žrtvujete, zasučite rukave i bićete srećni”.