Naš sugrađanin Marinko Jovanović je talentovani student koji se bavi pisanjem i glumom, a po duši je romantik. Njihove pjesme možemo pročitati na instagram profilu ispovijest_duse i stazamaradosti_me. Za naš portal govori o ljubvi prema pisanju, muzici, glumi…
Odakle ljubav prema pisanju?
Još u osnovnoj školi sam slušao rep muziku. Ta muzika je bila ispunjena tekstovima koji su me navodili na razmišljanje. Ulica, najke, košarka, druženje na klupama do kasnih sati. Kad sam ostajao sam, vraćao se kući, sam u svojoj sobi slušao sam rep pjesme koje su pričale neke svoje priče. Prema tome, odlučio sam da i ja izrazim svoja osjećanja. Bio je to mračniji stil pisanja, buntovnički. Ispunjavalo me je i volio sam to da radim. Nakon nekog vremena, stao sam. I nakon višegodišnje pauze, vratio sam se, ali sa novim stilom, sa novim osjećanjima, sa novim zanimanjima. Poezija i proza su nešto što ja smatram vrhuncem stvaralaštva, sa tim da je svako stvaralaštvo, svaka kreativnost, nešto veličanstveno, nešto moćno i uzvišeno. Svaki trenutak pisanja, bodri me i daje mi da dublje rasuđujem dešavanja u mom životu. Pisanje je moje omiljeno zanimanje, pored toga studiram državno pravne studije i bavim se glumom.
Koliko dugo vremena treba za priču i za spremanje uloge?
Priče koje pišemo na našoj stranici ,,Stazamaradosti”, nastaju od onog trenutka kada se pomolimo i krenemo na neku novu stazu. Ali nikada, ponavljam, nikada, ne možemo ispjevati i zapisati svu tu poeziju koju Bog stvara dok idemo stazom. Od polaska na hodočašće mi se osjećamo kao u nekoj savršenoj pjesmi. Sve je dinamično i slatko nepredvidljivo. To stvara, to stvara našu želju da opet idemo, da opet pišemo, da se opet osjetimo kao u poeziji. Moćno i uzvišeno.
Gluma je nešto što treba da volimo. Ako to volimo to će nas i inspirisati da radimo. Još sam kao mali volio pozorište, volio filmove. Prva moja uloga, jeste, Romeo u predstavi ,,Romeo iJulija na nikšićki način”. Ulogu sam dobio na vrlo čudan način, a spremio sam je za tri mjeseca i igrali smo predstavu u Herceg Novom. Režiser predstave Dragan Knežević me je podstakao ne samo da se trudim u glumi veći u drugim pravcima umjetnosti. On je višestruki umjetnik, i muzičar. Igrao sam u spotu pjesme ,,Malena”. Ulogu sam odmah prihvatio i bio oduševljen ovim pozivom. Dobio sam pohvale i poziv da u budućem radu budem saradnik. Ovom prilikom zahvaljeujem se režiseru, glumcu, pjesniku i muzičaru, čika Draganu Kneževiću.
U čemu pronalaziš inspiraciju?
Inspiracija, jeste, ljubav koju sam u prethodnom pitanju naveo. Ako sam spreman da se posvetim nečemu to ću da zavolim, a uz to ću biti inspirisan. Dovoljno je da krenemo. Ako nešto dovoljo volimo, mi ćemo krenuti. Ako ne, onda nećemo krenuti, niti bilo šta stvoriti. I iz toga preostaje nam da kažemo ,,nijesmo inspirisani”. Ništa nas ne može inspirisati koliko rad i pokret. Onda ćemo naći inspiraciju u svemu, sve oko sebe, mi ćemo zavoljeti. Svi znamo kako pjesnici pričaju dubokoumno o svemu, kako imaju neke druge poglede na svijet. Pogleda u drvo, u pticu, u ljetnji dani napiše veličanstvenu u pjesmu. Sve zbog ljubavi koju ima i zahvaljujući kojoj je podstaknut da krene i stvori ono što Dostojevski naziva, a ja se tim služim, ,,moćno i uzvišeno”.
Može li te neka pjesma opisati?
Možda neće biti loše da postavim svoju pjesmu koja opisuje moje trenutno stanje. Zaljubljena, zapletena, brzopleta, divnamladost. Pjesmi je ime ,,Zaljubljeni režiser”, postavljam odlomak jer je pjesma duga. Sigurno će u čitavom izdanju izaći na mojoj stranici instagramu ,,Ispovijest duše”. Na njoj objavljujem neke od mojih pjesama. Pjesma u prozi:
,, … Evo i ja nekog negdje pjesmom da odvedem. Uzeh da pišem. Dobro mi ide. Kako bi mi išlo?! Nijesam ni slova naučio, ali ja knjigu pišem. Maštam o djelima velikim. O ljubavi, velikoj. Zapleo sam se, u svom prvom romanu, pripovijetki. Pišem i zbirku. Poezija valjda. A naslov… Naslov ne znam, ne znam ni temu. Imam ja tu
i poneki zastareli ispit. Valjda ću ugledni pravnik da budem. Konačno sam prvi put izašao na scenu. Eto ja i u pozorištu. Već maštam kako sa scene, u kostimu Hamleta, tebi šaljem poljupce. Volio bih da sam režiser… Da režiram, pišem scenario. Da tebe, iz publike, dovedem na scenu. I poljubim. Sve mi se u taj čin svodi. …” ( Odlomak )
i poneki zastareli ispit. Valjda ću ugledni pravnik da budem. Konačno sam prvi put izašao na scenu. Eto ja i u pozorištu. Već maštam kako sa scene, u kostimu Hamleta, tebi šaljem poljupce. Volio bih da sam režiser… Da režiram, pišem scenario. Da tebe, iz publike, dovedem na scenu. I poljubim. Sve mi se u taj čin svodi. …” ( Odlomak )
Šta za tebe predstavlja Nikšić?
Već sam u priči u sa bratom Dragutinom naveo da Nikšić za nas predstavlja kolijevku. On nas je sačuvao I stvorio sve ovo u nama. Iz tog grada mi dolazimo ovakvi, kakvi jesmo. Nažalost ja još nijesam napisao pjesmu o njemu, ali ubrzo hoću sigurno. Mnogo puta sam nadahnut šetalištem Vita Nikolića, često i lijepim parkom u centru grada, sve to u meni je već stvorilo pjesmu. Ona čeka samo da je prepišem iz srca. Nikšić, gospodin Nikšić. Rado ću sa vama podijeliti pjesmu koju je napisao Dragutin Lalatović, neka ona obuhvati dio u kom sam trebao da pošaljem posebnu poruku za mlade. Mnogo poruka za mlade možete naći u našim pjesmama, a posebno u pričama na sajtu ,,Stazamaradosti.me”. Za kraj, u prilogu ostavljam odlomak Dragutinove pjesme.
,,U sebi napraviću ustanak”
Maštam da posjetim,
Pariz, London, Rim,
a svoj Nikšić neću.
Još se dičim s tim.
Ma platiću da odem,
Madrid da vidim.
Neka me je sram!
Treba da se stidim.
Jer se moj Nikšić,
sa takvom ljepotom njiše,
priroda u njemu,
raskošno cvjeta i diše.
Sve to da vidim,
on besplatno mi nudi.
Džaba kad mi razum spava!
Neće da se budi.
…
