Pokušavao je da pobjegne od opake grudobolje i sanatorijuma u Brezoviku, tražeći spas u kafanama i drumovanjima. Pio je hladno pivo s gradskim nosačima koji bi u večernjim satima “ispregli” svoje kariće. Mezili su poeziju s pjesnikom, njegovu i drugih poeta. Vito je birao društvo – nikšićki nosači imali su velike mature… Petar Stolica, Jovo Džada, Ćale… Poetske večeri na otvorenom. Rijetko, jetko, toplo, zanimljivo…
Vito Nikolić je bio boem najfinijeg nerva. Uvažavan, cijenjen, rado viđen. Baršunaste, ali sjetne lirike, hleb je zarađivao u novinama, najduže u “Pobjedi”. Hodio je Crnom Gorom putem i bespućem, pravio zapise koji su bili literatura. Umirivao je, tako, nomada u sebi. Prijatelj kafedžija, usmenih pripovedača, kojih je tada bilo više, tumač života u razgovorima s vrsnim intelektualcima, kojih je tada bilo u Nikšiću poprilično… Čovek u čijem društvu su kafanski časovi neosetno tekli. Dočekivao je zore u birtijama zadimljenim, gdje je briljantni pripovjedač umovao. Ono po čemu su ga najviše prepoznavali je vic, dobra dosjetka, original kojega su zvali “Vitov štos”.
– Pretjeruju, ali bilo je i toga – pričao je u budvanskoj kafani “Adrijatik”, noćobdija veselo-sjetne naravi. Na opasku da bi se od njegovih dosjetki mogla načiniti zanimljiva čitanka, odmahivao je rukom: “Ma ko će to da pamti i slaže, to je kod mene onako, dim u dim.”
U jednoj nikšićkoj kafani psovao je vlast. Bješe to neposredno nakon velikih čistki u službi unutrašnjih poslova. Kada su ga stigli policajci, provjerili identitet poznatom sugrađaninu, priznao je grijeh. Potvrdio je da je to namjerno učinio i obrazložio: “Ne činim to što mrzim vlast, nego da provjerim da li su demobilisani špijuni… Vidim, fala Bogu, budni su.”
Godinama mu je dom bio hotel “Crna Gora” u Podgorici. Veliki dio plate je odlazio na pansion, ostalo se zna: za piće. Moglo se i na “kredu”, pa se Vito često “upisivao” i upadao u dugove. Dobrom konobaru Šeku, koji je volio pjesnika, dobro znao njegovo finansijsko stanje, bilo je krivo kada Vito prekardaši. Jedne noći okupilo se poveće društvo. Vito poručuje turu za turom, pa onda meze… Da bi ga nekako opomenuo, pošto se niko od drugara nije hvatao za novčanik, Šeko će poluglasno: “‘Oću li i ovo da pišem?”… “Piši, piši da vidiš kako se od pisanja živi”, odgovorio je pjesnik.
“Vito je simbol Nikšića. Petnaest koljena njegovih predaka je iz ovoga grada. On je Nikšić učinio mitskim“, kazao je Maksim Vujačić, Vitov biograf, koji je objavio devet knjiga o nikšićkom liriku, Večernjim novostima.
“Amanet koji mi je ostavio ispunjavam, evo, 25 godina. Sačuvao sam ga od zaborava, jer se toga najviše plašio. Pola godine prije nego što će da umre, kao da je predosetio odlazak, pa me ovlastio da sačuvam ono što je stvarao. I bi tako. Sa njegovim bliskim rođakom Mirom Nikolićem, koji najbolje govori Vitovu poeziju, obišao sam prostor bivše Jugoslavije i bio oduševljen saznanjem koliko je on popularan. Šezdeset godina njegova poezija opstaje i aktuelnija je danas možda više nego ikad prije. Objavio je 110 pesama, od one prve kada je imao 16 godina u “Titovom pioniru”, do poslednje “Noć sa Dubrovnikom”, kazao je Vujačić.
Požalio se Vujačić što je film o Vitu, “Trag zaboravu” rediteljke Maje Janjušević, još u “bunkeru”.
“Nemamo 10.000 evra da napravimo postprodukciju. Nijedna TV nije htela da uzme osam sati sirovog materijala. Nismo pravili politički film, ali kao da Vito ni danas nekome ne odgovara. Šteta, jer je materijal dragocen i unikatan – kaže Vujačić, podsećajući da je Vito praunuk stamenog Crnogorca Jefta Miletina, dok je njegova baba sestra Vuka Vrčevića, sakupljača narodnih pesama i saradnika Vuka Karadzića“, kazao je Maksim Vujačić.