Osobe sa invaliditetom su na marginama društvenih promjena i često uskraćene za elementarna prava, prenose Vijesti.
To je ocjena Šućka Bakovića, Zaštitnika ljudskih prava i sloboda koji upozorava se da se država i društvo u Crnoj Gori teško prilagođavaju činjenici da invaliditet nije medicinski indikovano stanje nekog lica.
„Već širok pojam koji medicinske indikatore vidi kao jednu od brojnih barijera u društvenom okruženju sprječavajući osobe sa invaliditetom da svoja prava uživaju na ravnopravnoj osnovi sa drugim članovima društva“, navodi Ombudsman.
Zaštitnik zapaža ključni nedostatak shvatanja invaliditeta i posljedica nejednakog postupanja – od pristupačnosti objektima, do stanja prava osoba sa invaliditetom u pojedinim oblastima kao što su zdravstvo, socijalne usluge, imovinska prava ili politička participacija.
Kontinuitet nejednakosti i socijalne isključivosti se izražava i u odnosu na LGBT populaciju, koja je jedna od najdiskriminisanijih u zajednici.
„Osim anketa i socioloških istraživanja, o ovome uvjerljivo svjedoče prijave nasilnih akata uperenih protiv ovih lica samo na osnovu njihovog ličnog svojstva, kao i nedostatak razumijevanja unutar porodice, užeg okruženja i na nivou društva kao cjeline“, navodi Baković u izvještaju o prošlogodišnjem radu.
Kako se ocjenjuje, iako su evidentni pomaci na planu fizičke sigurnosti i saradnje na nivou organa bezbjednosti, nedostaje odgovarajuća reakcija zasnovana i na prepoznavanju delikata iz mržnje i primjeni takozvane kvalifikatorne klauzule (otežavajućih okolnosti) prilikom izricanja sankcija protiv počinilaca prestupa protiv ovih lica.
„Institucija bilježi pritužbe u kojima se kao osnov nejednakosti navodi starosna dob lica koja zbog godina života postaju tehnološki višak, isključuju se sa tržišta rada, uskraćuje im se da koriste određene bankarske usluge (kreditne aranžmane), pojavljuju se kao žrtve nasilja porodici i na drugi način dovode u nepovoljan položaj u odnosu na uporedive osobe i ostatak populacije“, kazao je Baković.
U tom kontekstu javljaju se i lica koja zbog određenih zdravstvenih karakteristika i potencijalnih posljedica svog zdravstvenog stanja gube mogućnost na ostvarivanje temeljnih socijalnih prava (kakvo je, na primjer, stanovanje i slično).
„Imajući u vidu ekonomsku situaciju i čitave grupe korisnika određenih materijalnih davanja i vidova socijalne pomoći, učestalost zahtjeva za većom intervencijom države u ovom sektoru, razumljivo je što su se kroz percepciju stanovništva prvi put javili i „siromašni ljudi“ kao diskriminisana socijalna kategorija“, upozorava Baković.
Rodna ravnopravnost je, kako se navodi, oblast u kojoj se kontinuirano vrše istraživanja i bilježe statistički trendovi u različitim oblastima djelovanja i državnim politikama.
Evidentno je da se, kako ističu iz institucije Ombudsmana, osim djelimično u pravosuđu, ravnopravnost polova još drži problematičnom u mnogim oblastima kao što su političko djelovanje, administrativno rukovođenje, obrazovanje na najvišem nivou.
Takođe, podaci govore o značajnom broju predmeta nasilja u porodici koji za žrtve ima žene, a što prema međunarodnim standardima predstavlja poseban oblik diskriminacije.
Navodi se da saznanja u prošloj godini ukazuju da se diskriminacija manifestuje na različite načine.
Ukazuje se da su praktično svi slučajevi u kojima je postupao Zaštitnik vezani za koncept takozvane direktne diskriminacije, da je posredna diskriminacija zabilježena samo u jednom slučaju.
„Ključni aspekti diskriminacije vezani su za neposredne dokaze utemeljene na činjenicama i izvedene na temelju takozvanog podijeljenog ili obrnutog tereta dokazivanja. U takvim okolnostima potencijalnoj žrtvi diskriminacije omogućuje se koliko-toliko lakši položaj u postupku dokazivanja“, zaključuje Baković.