Ksenija Bojanić: Karate ne gradi samo šampione, već i karakter
Da Nikšić iznova opravdava epitet grada vrhunskih sportskih talenata i budućih šampiona, najbolje potvrđuje mlada trinaestogodišnja karatistkinja Ksenija Bojanić. Ova talentovana učenica sedmog razreda Osnovne škole “Mileva Lajović Lalatović” odnedavno brani boje podgoričkog Karate kluba “Omladinac”, koji važi za jedan od najboljih i najtrofejnijih klubova u Crnoj Gori i regionu. Prelazak u novu sredinu pokazao se kao pun pogodak, s obzirom na to da je Ksenija u protekla dva mjeseca ostvarila nevjerovatan takmičarski kontinuitet, okitivši se sa čak šest zlatnih i tri bronzane medalje na regionalnoj sceni.
Uprkos zahtjevnom ritmu koji podrazumijeva svakodnevna putovanja na treninge u Podgoricu, naporne pripreme i školske lekcije, Ksenija sa nevjerovatnom zrelošću i osmijehom niže uspjehe na tatamiju i u školskoj klupi. Sa mladom nikšićkom heroinom razgovarali smo o njenim sportskim počecima, magiji karatea, odricanjima, uzorima i velikim snovima koje planira da pretvori u stvarnost.
Ksenija, za početak, reci nam kako je i kada počela tvoja ljubav prema karateu? Zašto si izabrala baš ovaj sport?
Karate treniram od svoje sedme godine. Za ovaj sport sam se odlučila prvenstveno zato što mi se izuzetno dopada disciplina koju on sa sobom nosi, borbenost, ali i poštovanje i samopouzdanje koje se kroz svakodnevni rad na treninzima uči i razvija.
Sjećaš li se svog prvog treninga i da li si već tada znala da će karate postati tako važan dio tvog života?
Naravno da se sjećam tog prvog dana, iako sam tada bila još uvijek veoma mala. Ipak, kako je vrijeme prolazilo i kako sam sve više ulazila u taj svijet, karate je postepeno postajao neizostavan i izuzetno važan dio mog života.
Odnedavno nastupaš za Karate klub Omladinac iz Podgorice. Kako si se snašla u novoj sredini i koliko ti znači rad sa novim trenerima i klupskim drugarima?
Izuzetno sam ponosna na to što treniram u najboljem klubu u Crnoj Gori i zaista je nevjerovatan osjećaj trenirati i učiti od tako velikih šampiona. Odlično sam se uklopila u novu sredinu, treneri su više nego posvećeni svakom detalju, a klupski drugari su me jako lijepo prihvatili od samog starta. To što nastupam za Karate klub “Omladinac” doživljavam kao jednu veliku i predivnu priliku za svoj dalji napredak i ostvarivanje svih sportskih ciljeva.
U protekla dva mjeseca ostvarila si nevjerovatan uspjeh na regionalnoj sceni sa osvojenih 6 zlatnih i 3 bronzane medalje. Koji ti je turnir ili meč iz ovog perioda bio najteži, a koji najdraži?
Iz ovog intenzivnog i veoma uspješnog perioda bih možda kao najteži izdvojila turnir u Travniku, prvenstveno zato što je konkurencija bila izuzetno velika i jaka. Sa druge strane, kao najdraži bih definitivno izdvojila Kup šampiona, koji je bio u organizaciji upravo mog Karate kluba “Omladinac”.
Kakav je osjećaj stajati na pobjedničkom postolju i znati da se tvoj trud i rad isplatio?
Osjećaj je zaista nevjerovatan i mislim da se to na pravi način riječima ne može ni opisati. U tom momentu se skupe sve emocije i osjećate ogromnu sreću.
Učenica si sedmog razreda OŠ “Mileva Lajović Lalatović”. Kako uspijevaš da uskladiš školske obaveze, učenje i svakodnevne treninge, s obzirom na to da sada nastupaš za klub iz Podgorice?
Moram priznati da nije uvijek lako, ali se maksimalno trudim da se dobro organizujem, postignem sve obaveze i da zbog karatea nijedna strana ne trpi. Kada nešto istinski voliš i želiš, onda ti ništa nije teško.
Koliko ti u svemu ovome znači podrška tvoje porodice, drugara iz odjeljenja i nastavnika?
Moja porodica je moj najveći i najvažniji oslonac u svemu što radim. Pored njih, velika podrška koju dobijam od drugara iz odjeljenja, kao i od mojih nastavnika, mnogo mi pomaže da znatno lakše i bez stresa uskladim sve školske obaveze sa napornim treninzima.
Profesionalni sport traži dosta odricanja. Čega se najteže odričeš zbog karatea, a šta ti ovaj sport najljepše donosi zauzvrat?
Istina je da sport traži odricanja. Ponekad nemam dovoljno vremena za neke stvari koje bih u tom trenutku željela, kao što je, na primjer, više druženja sa prijateljima. Međutim, ja toliko uživam u svakom sekundu posvećenom karateu, tako da mi na kraju uopšte ne bude žao zbog toga.
Da li imaš nekog sportskog uzora u svijetu karatea ili sportu uopšte, čiju karijeru pratiš i čiji te uspjesi inspirišu?
Lično me najviše inspirišu oni sportisti koji nikada ne odustaju, čak ni onda kada je najteže, a koji istovremeno ostaju potpuno skromni i prizemni poslije velikih uspjeha, pokazujući svojim primjerom šta znače prava disciplina i posvećenost. Nemam nekog klasičnog uzora, ali bih svakako voljela da jednog dana budem uspješna kao što su, na primjer, Irina Zaretska ili Elena Kvirici (Elena Quirici), čiji me uspjesi izuzetno inspirišu.
Koji je tvoj najveći sportski san? Gdje vidiš sebe za nekoliko godina kada su u pitanju velika evropska i svjetska takmičenja?
Moj najveći san je da jednog dana predstavljam svoju državu na najvećim svjetskim smotrama i da se sav moj trud i rad u potpunosti isplate. Moj dugoročni cilj je upravo to – da na evropskim i svjetskim prvenstvima dostojno i ponosno predstavim i svoju državu i svoj klub, i tako ostvarim svoje snove.
Kada nisi na tatamiju i u školi, kako najradije provodiš slobodno vrijeme u Nikšiću?
Kada imam slobodnog vremena, trudim se da se prije svega dobro odmorim jer je kvalitetan odmor izuzetno važan za svakog sportistu. Pored toga, to slobodno vrijeme najradije provodim u društvu svoje najbolje drugarice.
Za kraj, šta bi poručila svojim vršnjacima i svim mladim ljudima iz Nikšića koji tek razmišljaju da počnu da se bave nekim sportom?
Svim svojim vršnjacima bih poručila da izaberu onaj sport koji iskreno vole, da budu maksimalno uporni i da nikada, ni pod kojim uslovima, ne odustaju od svojih snova. Sport je nevjerovatno važan jer nam pomaže da budemo zdraviji. On ne gradi samo šampione na borilištu, već gradi i naš lični karakter, a najvažnija stvar u životu jeste da kroz sve to postanemo bolji ljudi.
Ksenija Bojanić je sjajan primjer kako se jasna vizija, radna etika i nesporan talenat spajaju u formulu uspjeha. Sa trinaest godina, dok sa ponosom nosi odličja i gradi svoj sportski put na relaciji Nikšić–Podgorica, ona ne predstavlja samo budućnost crnogorskog karatea, već i uzor svojoj generaciji. Sudeći po njenom dosadašnjem fokusu i pobjedničkom mentalitetu, pobjedničko postolje na evropskim i svjetskim šampionatima za ovu mladu Nikšićanku biće samo prirodan slijed okolnosti.
