Kristina Perković: Doći do nečijeg srca je misija ove profesije
Muzika uvijek budi u nama najtananije emocije, pokreće ono što nijesmo ni slutili da posjedujemo, tjera nas na pokret, a uz ritam je uvijek sve lakše – muzika nas rastuži, ali i čini srećnima. Ništa ne može da djeluje tako iscjeljujuće na čovjeka kao zvuk omiljene pjesme koji čini da se osjećamo živim i zahvaljujući kome otkrivamo po jedan novi univerzum u kojem prepoznajemo drugog sebe.
Naša mlada sugrađanka Kristina Perković, rođena 07.06.2001. godine, ne može da zamisli život bez muzike, ona je njen put kojim je bila sigurna da će poći kako bi dodirnula ljudska srca i probudila u njima ono najljepše. Svojim glasom Kristina stvara magiju, a za naš portal otkriva kada je zavoljela muziku, koliko joj je teško da studira u inostranstvu, ali i prenosi utiske sa nedavno održanog koncerta u Nikšićkom pozorištu.
Kada si počela da se baviš muzikom i ko je prvi prepoznao tvoj talenat?
Muzika je oduvijek bila moj put. Roditelji su rano prepoznali talenat, imali smo klavir u kući i već sa pet godina sam sama od sebe počela da sviram šta god sam imala priliku da čujem. Nakon toga me majka upisala u Muzičku školu „Dara Čokorilo“ i tada sam počela da se bavim klasičnom muzikom.
Šta je to što muzika posjeduje a svakodnevno te motiviše?
Motivaciju mi najviše daju rezultati za koje moram dobro da se potrudim. Uvijek mislim da može bolje i volim taj proces razvijanja, osluškivanja, vježbanja. To je ono što me održava, kad posle nekog vremena vježbanja čujem dobar rezultat, ne postoji veća satisfakcija.
Otkud baš interesovanje za opersko pjevanje i koje opere su ti omiljene?
Od kada znam za sebe voljela sam da pjevam, učešće u priredbama u osnovnoj školi mi je uvijek bilo uživanje i nikad nijesam imala tremu. Moj prvi izbor je bio klavir, ali opersko pjevanje sam spontano upisala 2018. godine, a vremenom se potvrdilo da je to definitivno moj životni poziv. Ne mogu izdvojiti samo jednu omiljenu operu, ali mnogo volim sve Pučinijeve opere, imaju posebnu čar.
Nedavno si održala solistički koncert u Nikšićkom pozorištu. Možeš li ukratko prepričati kakva su tvoja iskustva sa koncerta i kako je publika reagovala na tvoje pjevanje?
Neopisivo je lijep osjećaj nastupiti pred svojim sugrađanima i ljudima uz koje sam odrasla. Na sceni sam osjećala toplinu koja dolazi iz publike, kako je koncert odmicao bila sam sve slobodnija. Publika je reagovala sjajno i srećna sam što sam opravdala očekivanja. Prvi solistički koncert je bitan korak u karijeri svakog umjetnika i zauvijek će mi ostati u posebno lijepom sjećanju!
Jednu godinu si sticala znanja na Muzičkoj akademiji na Cetinju, a sada si studentkinja Konzervatorijuma „Francis Poulenc“ u Parizu. Koliko je teško uskladiti sve obaveze i šta je ono što ti pruža studiranje u inostranstvu?
Nažalost, kod nas na Cetinju ne postoji Odsjek solo pjevanja, tako da studiranje u inostranstvu, kada je moja struka u pitanju, svakako pruža više. Svaka promjena je teška i nosi određeno odricanje, ja se i dalje prilagođavam životu u Francuskoj, ali svakim danom je sve bolje.
Da li prije nastupa imaš tremu i kako se boriš sa istom?
Mislim da je trema sastavni dio bilo koje vrste javnog nastupa i to je sasvim normalno. Naravno, mislim na zdravu dozu treme za koju bih više rekla da je odgovornost prema publici. U mom slučaju je to obično na samom početku nastupa, prvih nekoliko stihova. Kada probijem led, lako se opustim.
Ko ti pruža najveću podršku, a ko su tvoji muzički uzori?
Najveća podrška su mi porodica i prijatelji. Sreća je biti okružen ljudima koji daju punu podršku onome što radite. Kako meni, tako mislim da je za većinu nas pjevača najveći uzor jedinstvena Maria Kalas. Od trenutno popularnih operskih zvijezda volim Elinu Garanču, jer je pored pjevanja odlična glumica, a od novijih generacija Valentina Nafornita i Aida Garifulina.
Iako jako mlada, dobitnica si više nagrada u zemlji i regionu. Koja od njih ti posebno znači i zbog čega?
Svako takmičenje je priča za sebe i kroz svako sam mnogo naučila. Moje prvo takmičenje je bilo Državno takmičenje u Podgorici, gdje sam osvojila drugo mjesto i tada sam prvi put doživjela da je neko u publici zaplakao. Za mene je to bilo iznenađenje, a u isto vrijeme velika sreća, jer sam muzikom došla do nečijeg srca, što je misija ove profesije.
Kakva je reakcija drugih na tvoju zainteresovanost za operu i, uopšte, koliko je danas mladih pjevača orijentisano na ovu vrstu muzike?
Opera je možda za naše prostore neuobičajeno zanimanje, ali sa druge strane mladih talenata je sve više i to me stvarno raduje. Kroz muzička dešavanja i koncerte predstavljamo opersku umjetnost našoj publici i mogu da kažem da ne postoji osoba koja ostane ravnodušna.
Kakvi su ti planovi za budućnost, a tiču se bavljenja muzikom?
Prioritet mi je za sada da završim školovanje onako kako treba i da dostignem željeni pjevački nivo. Čeka me dug put, ali svakako uživam u njemu. Što se koncerata tiče, imaću nekoliko studentskih dešavanja na Konzervatorijumu u skorije vrijeme, za šta su pripreme već u toku.
Da li sviraš neki instrument i, pored muzike, čime još voliš da se baviš?
Sviram klavir već petnaest godina, a samouka sviram i gitaru, ali to samo za svoju dušu. Pored muzike, mene su uvijek zanimale sve grane umjetnosti. Kroz osnovnu školu obožavala sam likovno i književnost. Fotografija je isto bila jedan od najdražih hobija, a i danas je.
Tvoja poruka svim mladima ljudima, i budućim izvođačima operske muzike?
Baviti se ovim pozivom iziskuje veliku posvećenost i trud, a u isto vrijeme je luksuz baviti se nečim u čemu stvarno uživaš. Poručila bih mladim ljudima da budu strpljivi, vrijedni i uporni, jer se tako snovi ostvaruju.
