Anica Ćosović
Sama sjedim na peronu, dok se hladne kapi kiše stapaju sa mojim gorkim, staklenim suzama. Ne vidim ništa i srećna sam zbog toga.
Čujem još po neki šum i osjetim kao mač oštri dodir sa slučajnim prolaznikom. Ne želim da otvorim oči. Ne želim da vidim još jednog bezobzirnog Pocoa kako vuče za lanac umornog Likija. Ne želim da čujem pogrešno upotrijebljenu ironiju, ni lutanje, ni ispraznost. Ne mogu da budem više dio toga, pa čak ni kao očevidac. Ljudi su sve samo ne to. Da li ljubomora na najmanji uspjeh probudi u njima toliko zla od kojeg se i sam đavo zastidi, ili je to nezadovoljstvo i isfrustriranost zbog sopstvene čeljusti, ne znam ni sama. I eto, nije ni čudo što postoji toliko Estragona i Vladimira. Ljudi koji ne znaju gdje su i zbog čega žive, ali znaju da nešto čekaju. Boli me ova ravnodušnost. Ne prepoznajem sopstveno tijelo i jedino što osjećam je dubina ožiljaka koje sam ranije ponosno nosila. Potrebno mi je da vidim samo jednog čovjeka koji se raduje tuđoj sreći i ne bori se skresti mu krila, čovjeka koji če biti i rame i razum, onoga koji će umjeti da cijeni novo jutro, novi dan, novo veče, onoga koji plače i vrišti od sreće, koji ne ćuti i ne izigrava živog mrtvaca. Razmišljam o tome da su Vladimir i Estragon imali samo malo više vjere. Shvatili bi zašto svako svoje isprazno čekanje nijesu okončali samoubistvom. Zahvaljivali bi Bogu što ih nije zaboravio iako oni sebe jesu. Ma, ako ništa drugo, ne bi se osjećali usamljeno u sopstvenom tijelu. A onda bi se rodila ta krhka, bijela, rajskim prahom poprskana riječ: „empatija“. Prvo prema sebi samima, a onda i prema svim upregnutim, zemaljskim zatvorenicima. Jer, takav život na zemlji nije ništa drugo no tamnica, hladna, prljava tamnica. Zato nije dovoljno blijedo gledati u šešir i mlitavo brljati po njemu, već snažno ga zbaciti i najsnažnije izgaziti. Stresti sa sebe sva sitna i krupna ograničenja, pljusnuti, pljunuti i nastaviti dalje. Ljubomorne i neempatične ljude dostojanstveno ožaliti, a nikako ih mrzjeti. Više puta sam poželjela da se na samo jedan trenutak osjetim potčinjeno i iz baš tog položaja pokažem zube. Zato ja nikada neću prestati da se divim Likiju sa jedne i gnušam sa druge strane.
Još uvijek sjedim na istom peronu, ali moji vidici više nijesu isti. Shvatila sam da moja pauza nije isto što i tišina.
Anica Ćosović
