Kolumna: “Borila sam se, borim se i boriću se”, Anica Ćosović

Sjedim pred šahovskom tablom i razmišljam o najboljem potezu. Da li da odigram pješaka na e7? Protivnik ima veliku prednost i siguran je u svoju pobjedu.
Za život često kažemo da je nalik na šahovsku partiju u kojoj nas svaki nepromišljen potez može odvesti u provaliju. Isto nas tako opominje da drugi put, ako nam se ukaže prilika, budemo pametniji. Međutim, postoje i oni koji misle da sila i moć mogu riješiti svaki problem. Ipak, u takvoj nadmoći čovjek gubi nešto najljepše, a to je ona blagorodnost koju svi mi imamo u sebi od trenutka kada kročimo na ovaj svijet. Izgube osjećaj za male stvari. Svoju moć usmjeravaju prema onima za koje misle da su lak zalogaj. Žive u svom svijetu koji je opasan bedemom i tako vide samo ono što je njima potrebno. Svijet je nažalost prepun ovakvih moćnika u svakom vremenu.
Put koji ne vodi prema tom carstvu mraka, prepun je trnja i stradanja, ali je častan i blagorodan. Nije se lako oduprijeti i suprotstaviti svijetu u kojem vlada Golijat. To je onaj protivnik koji jedva čeka da odigram pješaka na e7. Ali, nije ni svjestan da sam u borbu ušla nijednog trenutka ne promišljajući na poraz. Znam koji je moj put i ništa me ne može pokolebati u tome. Život je takav da smo često u neravnopravnom položaju, ali to ne znači da unaprijed moramo odustati. David je zao da svoju snagu nosi u sebi, da su mudrost, hrabrost i dobrota čovjekovo najjače oružje. Mirno i sigurno ropstvo nijesu za one koji žele slobodno da koračaju kroz život. Makar ta sloboda i bila opasna.
U svakom vremenu će biti i Davida i Golijata, na nama je da biramo svoj put. Nosimo hrabrost u srcu i ne plašimo se onih koji prijete silom. Svijetlimo svojom dobrotom, jer samo tako možemo ostati neporaženi.

Anica Ćosović