Književni klub ,,Poenta poetika” objavio je pjesmu mlade pjesnikinje Sonje Milatović

Evo me. 
Stojim ispred tebe. 
Kao neko ko je mogao biti tvoj.
Eto te. 
Stojiš ispred mene.
Kao neko ko je mogao biti moj.
“Distancirana je…”, pomišljaš, sigurna sam.
“Nikad bliži i nikad dalji u isti čas mi je…”, prolazi mi kroz glavu u tom trenu.
Evo nas.
Stojimo jedno pred drugim,
dok nam se pogledi lijepe jedan za drugi.
Izgledam prilično hladno, zar ne?
A ne znaš da se u meni
pali hiljadu i jedno sunce.
Ni ne slutiš da
sve u meni umire
od želje da te zagrlim.
Tu sam.
Ispred tebe.
S rukama u džepovima.
Šta znam,
mogu poletjeti da te zagrle
onako kako to čini uplašeno dijete..
snažno, toliko snažno
da ti čudan osjećaj
prostruji svakim damarom.
“Neka ih.. u džepovima..”, pomišljam,
“Bolje spriječiti nego liječiti”,
dok ti odgovaram na neko sasvim obično pitanje.
Tu si.
Ispred mene.
S čudnom toplinom u pogledu.
Čudno..
Ne mogu da izgovorim hiljadu riječi u minuti.
Čudno.. pričaš više nego obično.
Tišina.. odjednom..
Ti i ja..
Suočeni jedno s drugim
dok nam sunce boji blijede obraze.
“Tišina.. opet je zazvučala.. među nama.”, mislim,
dok ti govorim kako su lijepi
ovi predproljećni dani.
Tu smo.
Plašim se.
Plašim snage pjesme koja navire u meni. Strahujem zbog istine
da je sve što je prošlo između nas je vrijeme.
Ti..
Ti si isti kao i onda.
Naglo spuštam pogled ka zemlji.
“Dozovi se, Sonja..”, govorim sebi,
skupljajući snagu da ostanem hladna…
Tu pred tobom.
“Kad dođem kući, imam pravo na slabost.
Sad ne.”, ohrabrujem sebe.
Opet vodimo neki sasvim običan razgovor
i opet mi je lijepo.
Opet mi se omakne najširi osmijeh tragom usana dok te slušam.
Opet smo tu.
Nikad bliži.
Nikad dalji.
Jedno pred drugim..
s rukama u džepovima.
Jer.. šta ako se omakne zagrljaj?
Ne, ne smije.
Ne može biti.
Neću te pustiti.
Ne.. ne.. opet.
Stiskam šake u džepovima
da mi ne izleti nježnost
koju mjesecima skupljam neizrečenu.
Tu sam.
Kao neko ko je sve ovo vrijeme ostao tvoj.
Svaki osmijeh.
Svaki stih.
Svaka medalja.
Svaka suza.
Sve.. sve je tvoje.
Tu si.
Kao neko ko je mogao biti moj.
Tu.. blizu, a nikad dalji.
Jer ruke su mi u džepovima.
Ne smijem te zagrliti.
Ne sad.
“Volim dok mi priča o nebitnim stvarima.”, razgovaram sa sobom.
I.. ništa se nije promijenilo.
Tu si.
Tu sam.
Tako blizu.. a jedno drugom nikad dalji.
Gledam te.
Oči mi govore ono što riječi neće.
I eto..
Eto fotografije u koju staje život.
Sva se čekanja završavaju
željom da mi ovog puta dođeš da ne odeš.
Sve nade mojih dlanova
grabe sjenku tvojih očiju.
“Sve je ovdje tvoje. I ja sam tvoja.”, govorim sebi,
dok te sasvim obično pozdravljam na rastanku.
Umirao je dio mene..
Zbog tih ruku u džepovima.
Tu sam.
Tu si.
Jedno ispred drugog.
A svjetovima udaljeni jedno od drugog.
“Vidimo se..”, govorim.
“Vidimo..”, uzvraćaš, paleći nanovo davno izgorele želje.
Okrećem leđa i odlazim, a mislima ostajem tu..
Na mjestu gdje mi se opet zbog tebe nenamjerno omakao osmijeh.
A možda nemam pravo.
Možda nisam smjela.
Al’ nek’ ide život..
Moja daleka hrabrosti i neobjašnjiva snago.
Koliko me još malih umiranja čeka
do momenta kad ću oživjeti na tvom ramenu?
Ma koliko god…
Pristajem na sve.
Svakako si davno kupio kartu za nezaborav.
Ostavljam te tu..
Na stanici zauvijek.
Možda te jednom nađem tu
kao nekog ko će biti moj.
Odlaziš od mene, opet..
A ostaješ sa mnom više nego iko.
Jer..
Naši su koraci trošeći suprotne smjerove trčali na istu destinaciju.
A moja krajnja destinacija uvijek ćeš biti ti.
Koliko me to još malih smrti čeka?
Ma koliko god..
Ne marim.
Potpisujem ih, ako ću bar još jednom
odsanjati život na tvom ramenu.
Ja, hladna i distancirana.
Potpisujem plamenom nade koji ne dogorijeva.
Pečatim ljubavlju na koju možda nemam pravo.
Ja, Sonja Milatović.