Prisutnost katoličanstva u Nikšiću ogleda se u specifičnom arhitektonskom poduhvatu arhitekte Slobodana Vukajlovića – Rimokatoličkoj crkvi Svetog Ćirila i Metodija, koja već trideset godina krasi Rastoke, ali i dobroti i humanosti časnih sestara Franjevačkog reda koje su u našem gradu prisutne više od 60 godina.
Katolička crkva kao organizacija u Nikšiću postoji od 1933. godine, kada je prvi sveštenik na dužnosti bio don Franjo Stijeskal od Nevesinja. U početku se crkva nalazila u centru grada, ali je urbanističkim planom došlo do proširenja ulice, rušenja Katoličke crkve 1971. godine i njenog premiještanja u Rastoke, gdje se sada nalazi. Gradnja je započela 1976. godine, kada je nadbiskup Tokić blagoslovio kamen temljac crkve, a gradila se sve do 1986. godine, u prekinutim intervalima, da bi na kraju bila osveštana i data u funkciju. Nju sada krase krst i vitraži koje je izradio mještanin Vesko Perunović. Postojanje nove crkve se pripisuje viču Zajecu, brojnim vjernicima i samim časnim sestrama, koji su se zajedničkim naporom i zalaganjem izborili za ponovno podizanje Katoličke crkve.
Časne sestre su u Nikšić došle 1955. godine, povodom početka rada bolnice za plućne bolesti u Brezoviku. Njihova djelatnost je i dalje u socijalnoj oblasti, ne kao službeni vid patronaže, već kao dobrovoljni vid pomoći osamljenim osobama kojima je ona izuzetno potrebna.
„Ljudi se zaista raduju kada dođeš da odvojiš vrijeme za njih, pa im mi činimo neke male usluge kada je potrebno. Tu smo ako treba nešto da se očisti po stanu ili kući, a pošto smo vezane za zdravstvo, onda nekada povezemo nekoga do bolnice da se pregleda kod doktora, donesemo lijek iz apoteke i slično. Svi trčimo, jurimo, žurimo, a imati vremena jedni za druge u malim oblicima druženja, blizine, saosjećanja, poruke, poziva, to je ono što čini život lijepim“, kazala je našem portalu Josipa, jedna od sedam časnih sestara koje trenutno žive pri Katoličkoj crkvi.
Plac na kome se nalazi Katolička crkva uključuje i prostor u kome žive časne sestre Franjevačkog reda. Sama crkva nije otvorena svakodnevno, već po potrebi, kada se neko želi pomoliti, ili kada je neko želi pogledati. Postoje nekad prolaznici koji žele vidjeti objekat, turisti, a iz komšiluka nekada prisustvuju i božićnjem slavlju. Kako kaže Josipa, crkvu posjećuje mali broj od ionako malog broja vjernika koji trenutno žive u Nikšiću, što je po popisu stanovništva iz 2011. godine svega 222 osobe.
„Slučaj 1992. godine koji se na ovim prostorima desio učinio je svoje. Puno porodica je iselilo zbog egzistencije, odnosno najviše zbog budućnosti djece. Ta godina je učinila da ljudi traže neki drugi izlaz. Trenutno u gradu ima oko 250 katolika, ali zbog modernog života, mješovitih brakova i slično, u crkvu dolazi manje ljudi“, kaže Josipa, navodeći da je ovo razlog zbog čega sveštenik ne živi pri crkvi, već službuje iz Podgorice.
Zbog manjeg broja vjernika, aktivnosti crkve se svode na svetu misu svake nedjelje, proslave praznika, poneko pričešće i vjeronauk kada za to ima interesovanja. Vjeronauk se odnosi ne samo na vjerski, već i na ljudski odgoj, što je i cilj crkve, da se ono što se u njoj nauči odnese u svijet na plemenit način. Na takav način žive i časne sestre u Nikšiću, sa željom da našem stanovništvu pomognu što više mogu.
„Mi smo ovdje 60 godina, vezane za bolnicu u Brezoviku i obilazimo bolesnike, ali nikada ne progovaramo o našoj vjeri. Mi možda njima učinimo nešto na osnovu našeg vjerskog opredjeljenja, čak nekad time opravdamo i da više učimo, ali smatramo da svako treba da vjeruje u svoje, u to što je odgojen i to što on sam bira“, kaže Josipa.
Isto tako su, tvrdi Josipa, i starosjedioci Nikšića kulturnog nastupa, pa je moguće dostići suživot koji odiše poštovanjem i ljubavlju.
„Bilo je nekih verbalnih postupaka od 1992. do 1995. godine, koji su bili negativni i na koje smo lično naišle. Te tri godine su bile krizne, jer je bilo negativnog uticaja, ali se nadam se to neće više nikada ponoviti. Mediji su dosta toga pozitivnoga unijeli u razne emisije i time doprinijeli da ljudi nikada više ne pomisle da smo tu iz vjerske ili političke propagande, već da smo se jednostavno tu našle, došle smo da radimo u bolnici i da učinimo dobro ljudima koliko možemo“, kaže ona.
Josipa je u naš grad došla iz Bosne, dok je ostatak sestara koje trenutno žive pri crkvi sa Kosova. Svih sedam je prihvaćeno u bolnici, a svakom pravom Nikšićaninu su one dio našeg društva kao svaki drugi građanin koji u našem gradu živi toliki niz godina. Ipak, ove sitne različitosti nekim individuama i dalje predstavljaju problem.
„Prije nekoliko godina, ne daj bože da su sestre u javnosti progovorile albanski, što nije humano. Kad ćemo prihvatiti da svako priča svoj jezik, jezik koji mu se govori? Ne smeta nikome nečija različitost. Zašto da ja izgubim svoj identitet zato što me ne možeš prihvatiti takvog kakav sam? Govoriti više jezika je veliko bogatstvo“, govori Josipa, naglasivši da je odnos sada ipak bolji, te da se pridržavamo naših svetih knjiga netrepeljivosti ne bi bilo.
Što se tiče devijacija, odstupanja i negativnosti u Katoličkoj crkvi, kako individualnih, tako i organizacionih, Josipa prihvata činjenicu da ona postoje, ali smatra da se na osnovu ovoga ne smije generalizovati i suditi nevinim vjernicima bilo koje vjeroispovijesti.
„Ne poričem da u Rimokatoličkoj crkvi ima pedofilije, dok u svakoj vjeri ima ljudi koji žele nekoga prisliti da primi tu vjeroispovijest. Pedofilija je patološko stanje i kroz nju se ne može univerzalno gledati crkva ni vjeroispovijest. Što se tiče vrbovanja, zašto bih ja uticala na nekog da postane katolik? Ja to ne smijem, jer on je odgojen u svojim korijenima i treba da živi svoje korijene“, kaže ona.
Na ovakav plemeniti način, pun razumijevanja i ljubavi žive časne sestre Franjevačkog reda, pomažući našem narodu ne tražeći ništa zauzvrat. Upravo one predstavljaju pravo katoličanstvo, koje je, kao i svaka druga religija, Nikšiću od neprocjenjive vrijednosti.
„Iako je u malom broju ovdje prisutna, mislim da katolička vjeroispovijest donosi pozitivno za suživot građanstva. Katoličanstvo nije usmjereno na gledanje jedni drugih drugim očima, već pokušavamo da negativno pokrijemo dobrotom, da jedni druge gledamo na plemenit način, jer svi smo od krvi i mesa i svi želimo da nam život bude ljepši“, zaključuje Josipa.
