Jovan Dučić – Pjesma O Tišini
Ona se uvijek javi kad zanoća.
U večernjici svako veče sija.
U tami bdije, u lišću ćarlija,
a njena sestra zove se Samoća.
Ne laže nikad. Ne osvaja zvukom.
Blagoću ima stare mame.
Ko dobar drug je; zagrli te
rukom i punim smisla govori
ti mukom, ili ti ruku položi
na rame.
Ako ti srce sija od vedrine,
milinom svojom ona je uveća,
ako je tamno, teret s njega skine,
i otvara mu vidik u dubine.
I katkad u njem zatreperi sreća.
