Jelena Manojlović: Poezija je moj bijeg od realnosti

Jelena Manojlović je član Književnog kluba „Poenta poetika“ u Nikšiću više od dvije godine. Njeni prvi stihovi nastali su u osnovnoj školi, a prava ljubav prema pisanju se pojavila već u srednjoj. Iako veoma mlada, usmjerila se u svijet ljubavi prema pisanoj riječi, a kako ona ističe, najviše je pokreće vjera u Boga.

Reci nam nešto o svojim prvim strofama. Šta te je „natjeralo“ na pisanje?

Moje prve strofe nastale su još u osnovnoj školi kada je učiteljica zadavala neke domaće zadatke u formi poezije, ali moja prva pjesma nastala je u prvom razredu srednje škole. S obzirom na to da sam veliki maštar, a još veći sanjar, mogu reći da me je bijeg od stvarnosti i realnosti približio pisanju.

Koga voliš da čitaš? Ko ti je najveći uzor?

Čitam bukvalno sve što mi dopadne šaka, preko naučne fantastike i laganih knjiga do duhovnih i psiholoških. Nemam nekog posebnog uzora, ali knjige „Uspavanka za Vuka Ničijeg“ i „Dječak iz vode“ Ksenije Popović dale su inspiraciju za mnoge moje rukotvorine.

Član si Književnog kluba „Poenta poetika“ sa kojim si imala mnogobrojne nastupe. Kada je to zapravo počelo i u čemu ti je najviše pomogao?

Član sam KK „Poenta Poetika“ skoro dvije ipo godine. Počelo je slučajno, kada je mr Goran Radojičić došao u gimnaziju i pozvao nas na druženje. Pomogli su mi mnogo, prije svega u afirmaciji što zapravo i jeste njihov cilj.

Koliko se ”daješ” u nastupima i koliko ti oni znače?

Nastupi znače, podrška i aplauzi prijaju i tjeraju da nastaviš put kojim si krenuo. Sebe i dajem i ne dajem na nastupima. Sve zavisi od pjesama koje čitam, a i trenutnog raspoloženja.

Da li možeš da izdvojiš neki zanimljivi detalj sa nastupa?

Bilo ih je zaista mnogo, ali onako poseban bio je prilazak čovjeka iz publike koji je poznavao mog djeda. To veče sam govorila pjesmu baš njemu posvećenu. Jako dirljiv i lijep momenat.

Da li si učestvovala na nekim takmičenjima, i ako da, kojim?

Što se tiče takmičenja vezanih za poeziju nijesam, ali jesam u takmičenju recitatora u osnovnoj školi.

Misliš li da pjesma može promijeniti svijet?

Nažalost živimo u svijetu koji je nemoralan i nečastan, i mislim da ga ništa promijeniti ne može.

Koliko ti znače ljubav ili prijatelji dok stvaraš?

Inspiraciju mi davaju najčešće sitnice, ali naravno da i ljubav, i prijatelji, a najviše porodica daju istu.

Šta te pokreće i inspiriše?

Najveći pokretač mi je vjera u Boga i krstić oko vrata koji ne skidam.

Živimo u svijetu tehnologije, koliko ona uništava ili pomaže promovisanju mladih umjetnika?

S obzirom na to da većina nas svoja rukodjela objavljuje na društvenim mrežama, onda mogu reći da u tom smislu iste nam pomažu.

Da li su po tvom mišljenju mladi dovoljno posvećeni pjesništvu, knjizi i kulturi uopšte?

Na žalost, nijesu. Mladi danas ne znaju i sigurno nikad neće znati da cijene prave vrijednosti. Ne svi naravno, ali jako je malo onih kojima nije sa poniženjem doći na neko stihovanje, neku izložbu i slično…

Kada možemo očekivati tvoju prvu zbirku pjesama?

Ne znam. Radim na tome, ali obaveze oko fakulteta mi baš i ne dozvoljavaju da sada o tome mnogo mislim. Biće onda kada za to dođe vrijeme.

Student si mašinskog fakulteta, šta te je privuklo da baš to upišeš?

Moja velika želja je bila da upišem novinarstvo ili književnost, ali pošto tim mogu da se bavim uvijek, odlučila sam upisati mašinstvo jer prirodne nauke volim koliko i pisanje.

Vidiš li se jednog dana u liku poznate pjesnikinje i književnice, ili ovo radiš iz hobija?

Iskreno ne znam. Trenutno pišem da bih olakšala svoju dušu, pa se može reći da to radim iz hobija. Ali, samo Bog zna šta ću ja biti za deset godina.

Pored pisanja, čime još voliš da se baviš u slobodno vrijeme?

Osim pisanja, uživam u čitanju naravno, ali i u dugim šetnjama koje uvijek završe nekim dobrim fotografijama.

Imaš li neki savjet za čitaoce našeg portala koji možda imaju strast za pisanjem kao i ti?

Ako ima onih koji pišu, a kriju to, kao što sam i ja dugo krila, predlažem da se jave nekome od nas i da ga dovedemo da se druži sa nama i da mu pomognemo da se afirmiše.

Bila je zagonetna.
Imala je kosu pepeljasto plavu,
dugu i kovrdžavu.
Oči čudno plave,
čini mi se pomalo tužne.
Svakog’ dana sretao sam je u čitaoni mašinskog fakulteta,
ali to nije studirala, bio sam siguran.
Sa sobom je uvijek imala ogromni, šareni ranac iz kog je virila gomila knjiga.
Raspitivao sam se o njoj i saznao samo da se zove Janja.
Janja…
Kad god bih zauzeo mjesto pored nje otišla bi…
A onda bih je dugo posmatrao i pokušavao doprijeti do dubina njenih očiju.
Ali ništa…
Spustila bi pogled kad god bi me ugledala…
Da li je nešto krila?
Jednog dana se nije pojavila,
ni drugog,
a onda ni trećeg…
…
Zatim ni trideset i trećeg…
Nikada je više nijesam vidio.
Čuo sam da je preminula.
Krila je svoju opaku bolest i poslednje dane provodila uz knjige…
Janja…