Ivana Kontić: Iskrenost je najveći talenat
Ivana Kontić, talentovana slikarka iz Nikšića, stvaralaštvo gradi na emociji, intuiciji i iskrenosti. Njene slike nastaju spontano, iz dubokog unutrašnjeg osjećaja, dok kroz boje i teksture prenosi lične doživljaje i univerzalne emocije. Svoju prvu samostalnu izložbu „Putevi života“ doživjela je kao ličnu i umjetničku prekretnicu, a iskrenost smatra najvećim talentom i suštinom svake prave umjetnosti.
Kada ste otkrili svoje interesovanje za likovnu umjetnost i da li ste talenat naslijedili od nekoga?
Ljubav prema umjetnosti otkrila sam još u djetinjstvu, ali sam tek kasnije shvatila koliko duboko osjećam potrebu da stvaram. Nisam pošla umjetničkim putem kroz formalno obrazovanje, već sam samouka — vođena intuicijom, emocijom i radoznalošću. Mogu reci da sam talenat nasledila od oca, mada bih dodala da sam ga kroz godine odrastanja njegovala u sebi, kao tihu iskru koja je s vremenom postala moj način postojanja.
Kako biste opisali svoj umjetnički stil i pristup stvaranju?
Moj stil je spoj osjećaja i materije, emotivan i intuitivan. Volim kada površina slike „diše”, kada tekstura priča priču i stvara osjećaj dubine koji se može i vidjeti i osjetiti. Svaki sloj boje i materijala ima svoj smisao — to je dijalog između mene i platna, trenutka i unutrašnjeg stanja.
Šta Vas najviše inspiriše u radu?
Inspirišu me emocije, životne mijene, tišina između dva osjećaja. Najčešće polazim iz unutrašnjeg doživljaja — tuge, mira, borbe ili nade — i prevodim ga u boje, oblike i teksture. Priroda i njeni ciklusi takođe imaju snažan uticaj na mene.
Koliko emocije i lična iskustva utiču na Vaše slike?
U potpunosti. Svaka slika je moj emotivni otisak. Ne mogu slikati ravnodušno — uvijek polazim od nečega što sam osjetila ili proživjela. To je za mene terapija, ali i način da te emocije transformišem u nešto što može dotaći i druge.
Kako izgleda Vaš stvaralački proces – od ideje do završnog rada?
Proces počinje osjećajem. Ne crtam skice niti imam precizan plan — sve se rađa spontano. Kroz slojeve materijala gradim površinu, a svaka odluka nastaje u trenutku. Često me i sama slika iznenadi i povede putem koji nisam planirala.
Šta za Vas predstavlja izložba „Putevi života” i kako ste doživjeli njeno otvaranje?
„Putevi života” za mene su simbol lične i umjetničke transformacije. To je bila moja prva samostalna izložba, pa sam je doživjela vrlo emotivno — kao zatvaranje jednog poglavlja i početak novog. Osjećala sam zahvalnost, ponos i veliko olakšanje jer sam kroz slike ogolila dio sebe pred publikom.
Kakvi su utisci publike i kako reagujete na komentare posjetilaca?
Reakcije publike su bile divne i iskrene. Ljudi su se prepoznavali u mojim radovima, dijelili svoje emocije i priče. To me najviše dirne — kada shvatim da ono što sam osjećala u tišini sada živi kroz tuđe doživljaje. Kritike doživljavam kao prostor za rast.
Kako publika, po Vašem mišljenju, doživljava simboliku i poruke Vaših radova?
Mislim da publika osjeća ono što je suština — autentičnost i emociju. Moji radovi nisu racionalni, oni se osjećaju srcem. Svako pronađe svoj smisao u njima, i to je ono što najviše volim — kad slika postane ogledalo tuđeg svijeta.
Šta Vam je najvažnije da posmatrači ponesu sa sobom nakon obilaska izložbe?
Da osjete mir, razumijevanje i možda nadu. Da prepoznaju da i iz bola može nastati ljepota, i da svako od nas ima svoj put koji vrijedi proći do kraja.
Koji su Vaši planovi i u kojem pravcu vidite svoje buduće stvaralaštvo?
Želim da nastavim istraživati teksturu i emociju kroz nove tehnike, da spojim slikarstvo sa prirodnim materijalima i da jednog dana svoje radove izložim i van granica zemlje.
Voljela bih da stvaram seriju radova posvećenu ženskoj snazi, ranjivosti i iscjeljenju. I da kroz svoje slike nastavim da rastem — kao žena i kao biće.
Sve su to naravno moje zamisli i želje koje ce se nadam se, realizovati u bliskoj budućnosti.
Poruka mladima?
Da vjeruju sebi i da ne čekaju da ih neko odobri.
Da stvaraju iz srca, a ne iz straha. Sve što dolazi iz duše ima put — možda spor, ali iskren. A to je ono što ostaje. Umjetnost nije takmičenje, već razgovor sa sobom. Ako osjete da imaju što da kažu — neka to kažu bojom, linijom, pokretom. Iskrenost je najveći talenat.





