Naš sugrađanin, dvadesetdvogodišnji Ivan Ćorović, nekadašnji je kapiten nacionalnog tima i juniorske ekipe Crvene zvezde. Iako veoma uspješan, od karijere je morao odustati zbog životnih prilika. Za naš portal govorio je kako se izborio sa tumorom koji mu je iz korijena promijenio život.

“Prvi trenutak kada sam saznao da imam tumor bio je težak. Ali, nijesam bio svjestan opasnosti u kojoj se nalazim. Liječenje je dobro išlo, bio sam pozitivan, takav sam po prirodi. Prebrodio sam težak period I sve hemoterapije. Imao sam volju I vjerovao da će biti dobro. Nijesam osjećao strah da može nešto loše da se desi. Međutim, godinu i po dana poslije operacije tumor na butini se vratio. To je bio najteži trenutak u mom životu. Mislio sam da je sve prošlo”, započinje Ivan priču.
Upravo je ovaj trenutak izmijenio i njegovu košarkašku karijeru koju je počeo da gradi sa sedam godina, dok je već sa 16 postao član Crvene zvezde, poslije je zaigrao i za prvi tim FMP.
“U OKK Montenegro kod trenera Bojana Nikolića je počeo moj razvoj. Trenirao sam sa starijima, napredovao. Sa 13 godina sam dobio prvi poziv reprezentacije Crne Gore. Sa 15 godina dobio sam ponudu od Budućnosti, ali su oni odugovlačili jer su mislili da me niko drugi neće primijetiti. Međutim, stigao je poziv Crvene zvezde, otišao sam na probu I nekoliko mjeseci kasnije preselio se u Beograd. Bilo je to ostvarenje velikog sna, jer sam od malena navijao za Zvezdu”, priča on.
Kao neispunjena želja ostalo je to da zaigra pred publikom u svom gradu, pred sugrađanima i prijateljima
“Sve je počelo 2017. godine. Prvo se pojavio tup bol u koljenu, kao da sam dobio neki udarac. Dijagnoze su bile razne. U martu sam uradio magnetnu rezonancu I rekli su mi da je hematom. Ja sam nastavio da igram I treniram, tad sam iz prvog tima FMP prekomandovan u juniorski tim Zvezde. Sjećam se posljednje utakmice u crveno-bijelom dresu. Vezao sam 11 poena u trećoj četvrtini, napravili smo razliku I pobijedili u finalu juniorskog prvenstva. Dva dana poslije toga sam otišao na pripreme reprezentacije Crne Gore. Igrali smo Evropsko prvenstvo na Kritu i obezbijedili opstanak u diviziji. To se desilo na pretposljednjoj utakmici, koju smo 57 sekundi prije kraja gubili osam razlike. Uspjeli smo da stignemo i u produžetku dobijemo. Došao sam kući poslije EP I uzeo taj meč da pogledam na TV. Tek tu primjećujem da lose trcim”, dodaje Ivan.
Kada je vidio da to više nije forma kao što je bila, zabrinuo se.
“Ljudi su to očigledno vidjeli, ali ja nijesam bio svjestan. Rekao sam odmah sebi da moram što prije da riješim taj problem. Misleći da je i dalje taj hematom, počinjem da radim sve suprotno od onoga što je potrebno – laseri, struje… To se nikako ne radi kada je tumor. A mi tada nijesmo znali pravu dijagnozu… Posle odlazim u Beograd, počinju mi pripreme sa prvim timom FMP. Radim još dvije magnetne rezonance i ultrazvuk, doktori ponovo govore da je hematom. Dolazi 31. avgust, klub sa mnom raskida sporazumno ugovor, sa željom da negdje odem da se razvijam. Četiri dana kasnije na snimcima koje sam svojevoljno i detaljno uradio saznajem da imam ozbiljan zdrastveni problem”, nastavlja naš sagovornik.
I tako je osam mjeseci igrao u neznanju da ima tumor.
“Osjećao sam samo bol kad se završi trening ili utakmica. Ali razmišljao sam da ću izdržati još malo dok prođu bitne utakmice i da ću se onda posvetiti liječenju. Nijesam ni mislio da će liječenje ovoliko potrajati”, ističe naš sugrađanin.
Iako su se problemi samo nastavljali, nije želio da odustane. Vratio se u rodni Niksić i upisao Fakultet za sport I fizicko vaspitanje.
Primio je pet hemioterapija. Poslije toga imao je operaciju pa još devet zaštitnih hemioterapija.
Razmišljao je šta će dalje, a u medjuvremenu odlučio i da promijeni fakultet i upiše Mašinski.
No, opet nije sve bilo kao nekad. Godinu i po poslije operacije imao je novu intervenciju. Bila je to laka operacija, ali ni poslije nje nije mogao da se vrati u normalu.
Ove godine u februaru odlazi na kontrolu i vidio je da se tumor vratio i da je porastao desetak centimetara.
Jedino rješenje bila je amputacija noge iz kuka. Bio je to logičan slijed događaja. Bio je, kaze, spreman na to.
Porodica je sve teže podnijela nego on. Sestra, brat, majka, otac… Najbliži su bili u problemu, šokirani da se nekome pored njih tako nešto dešava.
Potisnuo je možda I najveću ljubav iz djetinjstva, nažalost mnogo ranije nego što je trebalo.
“Mislim da rijetko ko misli o tome da bi mogla iznenada karijera da se prekine… Nijesam ni ja imao drugi plan, ali kad sam tokom liječenja vidio da od košarke nema ništa, morao sam da promijenim razmišljanje. Odlučio sam da upišem fakultet… Kod nas narod kaže da prvo se završava fakultet, a onda ide ženidba. Pa sam ja poslušao taj savjet”, uz osmijeh pojašnjava Ivan.
Prošlost se ostavlja iza sebe, život ide dalje, pa ovaj pozitivni mladić ne voli da se vraća na teške trenutke.
“Sve što se desilo ostaje iza nas, mi sa tim moramo da se pomirimo, jer ne možemo da ispravimo. Ja to znam najbolje. Desila mi se amputacija i sada nikako ne mogu da vratim nogu. Ali mogu da nabavim protezu i sa njom da nastavim dalje da koračam kroz život. Sve što je bilo nauči nas neke lekcije i nastavljamo dalje. Ojačalo nas je, dobili smo iskustvo, to je taj trenutak koji je prošao i na njega ne možemo da utičemo. Živimo u sadašnjosti i trudimo se da sebi ugodimo i stvorimo mir. Bilo je i prošlo je”, poručuje Ćorović.
Lako se prilagodio novom životu, prvo je hodao uz pomoć štaka, a sada već sve aktivnosti obavlja normlano.
“Radio sam je kod gospodina Marka Lukića u “Humanisu”, on mi je bio velika podrška tada. Objasnio mi je sve što je bilo potrebno, a uz to je produhovljen, pa je znao da kaže pravu riječ. Lijepo mi je legao kao osoba i cijela priča je krenula u pozitivnom smjeru. Proteza ima tri pokretna zgloba. U početku sam išao sa štakom, kao pomoć, a sad sam se skroz navikao i obavljam sve aktivnosti normalno. Čak i preko toga ponekad, odem do grada i ostalo. Ubrzao sam se. U početku dok se nisam navikao bio sam mnogo sporiji, a sada sam brži. Rekao sam posle svega što mi se desilo da sam normalan čovjek, ali ću sve aktivnosti obavljati deset minuta sporije nego ostali. Sad sam spuštio na pet minuta, to se valjda toleriše. Sad mogu da se vadim ako kasnim, ne zamjeraju mi”, našalio se.
I pored svih pređenih stepenica u životu, skoro je naišao na još jednu i to za invalidsku penziju, koja mu nije odobrena.
“Otišao sam na komisiju i odbili su me. Mislim da nijesu sve ni pročitali, a objašnjenje im je bilo da nisam imao metastaze. Hvala Bogu da ih nijesam imao, ali stvarno ne postoji šansa da ja to ne dobijem. Žalio sam se, pa ćemo vidjeti kako će se odvijati. Ako ne promijene odluku, onda ću ih tužiti. Pitaju me posle ljudi što ne tražim vezu, a ja kažem pa šta će mi veća veza od proteze. Kako da tražim vezu da pokažem da sam invalid, kad nemam nogu. Ali ajde, da smo mi zdravi, pa će se sve to riješiti,” dodao je.
Za kraj je poručio svim mladim ljudima da vjeruju u sebe.
” Borite se za svoje ciljeve, vodite računa o svom zdravlju.
I što manje nervoze. Jednu poslovicu često koristim:
Imaš problem mozeš da ga riješiš – pa sto se nerviraš
Imas problem ne možeš da ga riješiš – pa što se nerviraš.”