Grad sa četvoricom Lavova na EP, bez ijednog seniorskog tima
Najveći rukometni basen u Crnoj Gori potencijalno je Nikšić, znao je i zna da kaže Miodrag-Miško Popović, raniji crnogorski selektor, rukometni pionir i posvećenik sa Cetinja.
„Živo se sjećam, i prije nego što sam i sam počeo da treniram, da je uvijek postojao kvalitet u Nikšiću i da je rukomet bio itekako prisutan“, vraća vrijeme za FOS Nikola-Nino Adžić, nezaboravno nekadašnje lijevo krilo Lovćena, Proletera, Partizana, vlasnik bronzane evropske medalje.
„Objektivno, mentalitetom, karakterom – ne plaše se da upadnu ni u jednu situaciju – borbenošću, fizičkim predispozicijama, ljudi s ovog podneblja kao da su predodređeni za ovaj sport.“
I ovlašni uvid u skorašnju sportsku prošlost grada pod Trebjesom daje za pravo veličinama cetinjskog i crnogorskog rukometa, ali i otkriva zbog čega je naglasak na „potencijalno“.
U nacionalnoj reprezentaciji koja se 2008. godine kao debitant umiješala u društvo na Evropskom prvenstvu u Norveškoj, dvojica od 16 Lavova su podizani uz vodu sa Vidrovana: Alen Muratović, najbolji strijelac tima, i golman Rade Mijatović.
Pet godina kasnije, 2013. u Španiji, zastava sa dvoglavim orlom se prvi put pojavila na Svjetskom prvenstvu. Pod njom su se, uz Mijatovića, našla još dvojica Nikšićana, Goran i Marko Lasica.
Prije i poslije toga, ugurala su se tri trofejna detalja.
Nikšićanin Ivan Nikčević je u januaru 2012. slavio srebro zasluženo na Evropskom prvenstvu u Beogradu. U dresu selekcije Srbije.
Srebru se radovao i njegov sugrađanin Jovo Damjanović. Sa kolegama iz reprezentacije Katara, koja je 2015. zaprepašćujuće stigla do finala Svjetskog šampionata.
Sutjeska, klub u kome su njih dvojica počeli rukometni put, je 2008, sa Brankom Dumnićem na klupi i svim „domaćim“ igračima, zagrlila pehar Kupa Crne Gore, prvi, i – da li? – možda i posljednji trofej u svom razvitku. Koji se protegao od 1949, obuhvaćajući česte promjene imena (Partizan, Mladost, Nikšić), osvajanje državnih titula u mlađim konkurencijama tokom ranih 90-ih, igranje u tadašnjoj Prvoj ligi SR Jugoslavije (1996-1999), učešće u SEHA ligi (2012), neprestane finansijske trzavice, stagniranja i uspone. I obilatu igračku produkciju.
„Osjećaj je bio prelijep“, kaže za FOS golman Mile Mijušković, prisjećajući se ukusa šampanjca ispijenog u martu 2008. nakon trijumfa u Kupu sa matičnim klubom.
„Ostvario sam jednu od najvećih želja u karijeri.“
Želju čije je ostvarenje, makar do boljih vremena, uskraćeno mlađim generacijama njegovih sugrađana zainteresovanih za rukomet.
Mijušković je – sa Markom Lasicom, Brankom i Filipom Vujovićem – jedan od četvorice Lavova sa nedavnog Evropskog prvenstva, rođenih u Nikšiću.
Gradu koji nema seniorski muški klub.
Hronologija pada
Sutjeska je presušila u novembru 2014.
„Na osnovu člana 30. Stav 2. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti RSCG zbog neispunjavanja i zanemarivanja dužnosti i obaveza prema organima i tijelima Rukometnog saveza Crne Gore kažnjava se RK Sutjeska – Nikšić isključivanjem iz Prve muške lige u Takmičarskoj sezoni 2014/15. i vraćanjem u Drugu mušku ligu za takmičarsku sezonu 2015/16“, glasila je odluka direktora rukometnih liga Milorada Vujoševića, nakon što nikšićki klub nije zakazao svoje mečeve prvog i drugog prvenstvenog kola.
Otada ne teče crnogorskim rukometnim prostorima. Makar u glavnoj konkurenciji.
Ove godine, najstariji nikšićki klub opstaje na mapi zahvaljujući pionirskoj ekipi, dječacima rođenim 2004. i mlađim, koje trenira višedecenijski rukometni pregalac Božidar Mušikić.
Čelik i Nikšić odustali su od takmičenja u Drugoj ligi na jesen 2018. godine: nisu preživjeli odredbe novog Zakona o sportu.
„Zabrinjavajuće je to što se dešava, jer je Nikšić dao toliki broj vrsnih igrača“, dodaje Mijušković.
„U njemu je uvijek bilo dosta talenata, koji, na žalost, sada moraju da traže druge sredine.“
Pare (ni)su problem
Pod Trebjesom nema muškog, ali egzistiraju čak tri ženska rukometna kluba: dva prvoligaška (Lavalea 2010, Trebjesa) i jedan drugoligaški (Nikšić).
„Sport koji nam je donio toliko radosti sigurno zaslužuje mnogo više“, konstatuje Miloš Perović, član generacije Sutjeske koja je osvojila jedini trofej, danas rukometni pedagog, jedan od osnivača i prvi trener ŽRK Trebjesa Noa. Kluba koji je do prije nekoliko godina imao i muški pogon.
„Teško je ljudima objasniti da iz Nikšiča imamo toliko reprezentativaca koji su karijere gradili van granica naše države, a da nemamo seniorsku ekipu. Glavni razlog su finansije.”
Koliko para, toliko i – muškog rukometa.
„Ne tako davno imali smo u Nikšiću četiri kluba sa velikim brojem dječaka i velikom bazom iz koje je trebalo praviti igrače za seniorski tim. Govorim iz ličnog iskustva: imali smo dobar muški sastav, koji je stasavao kroz pionirsku ligu i međunarodne turnire. Služili smo se oprobanim receptom. Ipak, to je dug proces koji zahtjeva kontinuitet. Čim pokažu određeni kvalitet, naraste interesovanje za tu djecu, koja žele da odmah odu u inostranstvo i oprobaju se u jačim ligama. Po meni, morao bi da se napravi koncept da se otvore sportske akademije u kojima bi se puno više radilo sa djecom. Opet se vraćamo na pitanje finansija: bez jakih sponzora i pomoći se ne može.“
Uz to, u drugom po veličini gradu u Crnoj Gori postoji još jedan problem.
„Postoji samo jedna sala za rukomet.“
Presušen basen
Sala u kojoj su počeli da treniraju dvojica Vujovića, Lasica, Mijušković…
„Često razgovaramo o tome kako je šteta što Nikšić ima toliko talenata, a bez dobrog kluba“, nastavlja golman crnogorske reprezentacije.
„Optimista sam i mislim da će neko povući taj potez, da angažuje ljude iz rukometa, i prije svega skloni dijecu sa ulice. Uz malo strpljenja i dobrog rada rukomet će se sigurno vratiti u Nikšić.“
Ali, ko da povuče taj potez? Podrška institucija – redom, države, preko Ministarstva sporta i mladih, pa Rukometnog saveza Crne Gore i Opštine Nikšić – je neophodna, jer rukomet nije u stanju da privuče pažnju darežljivih finansijera.
Međutim, lopta nije u njihovih rukama. Već u rukama rukometnih ljudi iz samog grada, koji bi morali da se probude iz stanja hibernacija, pritaje sujete, udruže ambicije, znanje i – imanje.
A novca, makar za početak, bi se moglo i pronaći. U sezoni 2017/2018. nikšićka opština je rukometnim klubovima sa svoje teritorije raspodjelila 92.625 eura.
Ministarstvo sporta i mladih je, preko konkursa za sufinansiranje sportskih projekata, u 2018. usmjerilo ka rukometnim klubovima, a bilo ih je 24 na broju, 101.500 eura: pojedinačne sume su se kretale od 1.000 do 25.000 eura.
Uostalom, kada su Andrijevčani u stanju da izdržavaju i bodre uzoriti klub, lidera Prve lige nakon jesenje polusezone i pobjednika Kupa, valjda su i Nikšićani – iz grada u kome rukomet ima žilavu 70-godišnju tradiciju i voli se, što su pokazali relativno skorašnji takmičarski mečevi Lavova i Lavica odigrani u tamošnjoj dvorani – kadri da pomognu svojoj Sutjesci.
Samo…
„Porblem je što nije prepoznat period rezultatskog uspona za veća novčana ulaganja. A kada nešto ugasiš“, upozorava Nino Adžić, „treba ti deset puta veći rad da bi ga ponovo pokrenuo i doveo na raniji nivo.“
Basenu, ma koliko izdašan bio, neophodno je održavanje. Inače, lako presuši…
loading…