Gordan Glomazić, rođen je u Nikšiću, 1997. godine, gdje je i napravio prve košarkaške korake. Njegov talenat došao je do izražaja još u Anagastumovoj školi košarke, koja je poznata kao “fabrika talenata”. Igrao je i u Ulcinju, gdje je stasavao pod nadzorom proslavljenog stručnjaka, Momira Milatovica.
Polusezonu proveo je u Sutomoru, iako najmlađi u ekipi imao je značajnu minutažu. Po povratku u Nikšić priključio se juniorima Sutjeske, a dobre partije u ligi i na turnirima reprezentativnih selekcija upisale su njegovo ime u bilježnice mnogih skauta.
Nakon završene srednje škole odlučio je da se košarkaški i intelektualno usavršava u Americi, na prestižnoj Li akademiji (Lee academy).
U intervjuu za portal Mladi Nikšića govori o svojim počecima, iskustvima u reprezentaciji, privikavanju na život u Americi i budućim planovima.
Zašto si izabrao baš košarku, šta je bilo presudno kada si odabrao taj sport?
Za košarku sam se odlučio jer sam dosta bio visočiji od svojih vršnjaka i tako sam sa svojih 8 godina počeo da treniram. Prvobitno nijesam dobijao veliku minutažu, ali uz veliki rad i trud sve je počelo da ide svojim tokom i počeo sam mnogo da napredujem.
Svoje prve košarkaške korake si napravio u KK Anagastum, kakve utiske i godine si doživio u tom klubu?
Zaista fantastično. Svaku godinu pamtim jer su obilježili moj početak, moj prvi ozbiljniji kontakt sa loptom, sa igrom, a bilo ih je šest, meni vrlo dragih godina. Imali smo sjajan tim koji je igrao pet godina za redom final-four (F4).
Kako je tekao tvoj dosadašnji košarkaški put, od Anagastuma pa do tvog nastupanja na Evropskom prvenstvu u Grčkoj, gdje si sve trenirao, ko ti je najviše pomogao i u kojem periodu si najviše napredovao?
Kao što sam rekao, u prvih par sezona nisam dobijao mnogo prostora za igru, ali sam naporno trenirao kod trenera od kojih smatram da sam najviše naučio i da su najviše uticali na moj košarkaški razvoj, a to su Peko Višnjić i Jovan Papović, koji su me trenirali 6 godina. U sezoni 2010-2011 sam prešao na pozajmicu u tadašnji KK Bonus i radio sa trenerom Zoranom Marojevićem, koji je naporno radio sa mnom tokom sezone, koju smo završili kao vicešampioni, kada bio sam najbolji pojedinac finalnog turnira.
Sljedeće sezone sam kao kadet nastupao za juniore Anagastuma i kadete Sutomora i osvojio sam dvije medalje na dva F4. naredne sezone. Godinu dana kasnije sam odlučio da treniram sa prvim timom Ulcinja i pola godine sam nastupao za njih, da bih u drugom dijelu sezone prešao u Sutjesku i kao mlađi junior osvojio jos jednu medalju. Ove godine smo takođe imali uspješnu sezonu i završili kao vicešampioni. Treneri sa kojima sam radio, pored onih koje sam naveo, su Marko Rajović u Sutomoru, Momo Milatović u Ulcinju, Boris Nikolić i Rade Petrović u Sutjesci i Zoran Glomazić, Đoko Pavićević i Boško Radović u reprezentaciji. Posebnu zahvalnost dugujem mom individualnom treneru Blagoju Todoroviću, koji je zaslužan za moju izvrsnu fizičku spremu.
Možeš li nam navesti najinteresantnije detalje iz dosadašnje karijere?
Pa bilo ih je više, ali jedan koji ću pamtiti je kada sam dobio nagradu za najboljeg pojedinca finalnog turnira. Sav taj rad i trud koji sam uložio u pripremama se na kraju i isplatio.
Na koji način se psihološki pripremaš pred utakmicu?
Psihološka priprema je bitan faktor kako ćete početi i finiširati utakmicu. Zato uvijek razmišljam pozitivno o utakmici, da ću dati sve od sebe za svoj tim, o tome šta trener očekuje od mene za tu utakmicu i naravno uz par pjesama, a jedna koja me posebno motiviše i uvijek podigne rapoloženje je pjesma “CoCo” od O.T Genasis-a.
Do čije podrške ti je najviše stalo u životu?
Najviše do podrške moje porodice, koju imam uvijek i koja me uvijek ohrabruje prije svake utakmice. Naravno, neizostavna je podrška mojih prijatelja, koji su takođe uvijek uz mene i zahvalan sam im na tome.
Ti si jedan od uspješnijih igrača do sada koji su nastupali za KK Sutjeska, šta možeš poručiti našim mladim igračima?
Mnogo mladih igrača ostaje u Nikšiću jer nemaju mogućnost da napreduju i grade svoju karijeru. Mogu im samo poručiti da moraju trenirati i sami pored treninga u sali, zato što u većini klubova u Nikšiću, a i u Crnoj Gori, treneri nemaju uslove za dva treninga dnevno, a 2h je relativno malo kad uporedimo sa ostalim evropskim državama, a da ne pričamo o Americi i njihovom kvalitetu igre.
Bio si na pozajmnici u Budućnosti, nastupao si na prestižnom takmičenju u Bosni i Hercegovini, pa možeš li nam reći koliko si zadovoljan svojim nastupom i rezultatom na tom turniru?
Sve je počelo u reprezentaciji, gdje sam odigrao par utakmica i imao sam sjajne učinke, što je uočio trener Budućnosti i pozvao me da igram turnir za njih. Sa najmlađom ekipom smo bili drugi i bio sam u petorci turnira generalno. Prezadovaljan sam svojim nastupom, a o utiscima da ne govorim, svi smo bili kao jedna “porodica” i sjajno smo se razumjeli tokom čitavog turnira.
Bio si među 12 košarkaša koje je selektor juniorske reprezentacije Crne Gore, Boško Radović, odabrao za Evropsko prvenstvo, pa možeš li nam reći nešto o tom iskustvu?
Predstavljate svoju državu i morate to uraditi na najbolji mogući način. Sjajno iskustvo koje sam oduvijek želio da ostvarim i koji svi sportisti potajno priželjkuju. Spremate se dugo za tih desetak dana prvnestva i psihički i fizički i otišli smo spremni, sa velikom dozom adrenalina. Iako nismo postigli ono što smo planirali i željeli, zadovoljan sam jer stičem nova iskustva i tako samo napredujem.
Kakav je jedan prosječan dan košarkaša? Koliko treniraš, a koliko imaš slobodnog vremena?
Čitava nedjelja mi je unaprijed isplanirana. Ustajem rano, ujutro u 5h, imam trening od 5:30 do 7h, nakon toga doručak, pa u školu do 14:30h. Nakon škole imam trening pa večeru, zatim učim i onda slijedi spavanje. Uvijek rano legnem, kako bih dobio novu snagu za predstojeći dan, a ona je umnogome potrebna. Slobodnog vremena je vrlo malo, mnogo je naporno, ali će se isplatiti.:)
Kako izgleda jedan običan dan u životu Gordana Glomazića?
Tek sam stigao u Ameriku, tako da ću vam na to pitanje odgovoriti nekom drugom prilikom, jer trenutno svaki dan imam dosta obaveza i rijetko kad, malo slobodnog vremena. 🙂
Tvoje mišljenje, kakav plasman će KK Sutjeska izboriti u ABA ligi?
Trenurno ne pratim Sutjesku jer sam u deficitu sa vremenom, jedino što znam je da su ugrabili to preostalo mjesto u ABA ligi. Vidjeli smo u derbiju protiv Budućnosti da mogu parirati njima, pa što ne bi i ostalima. Publika će dati još veći doprinos boljim rezultatima svojom neizostavnom podrškom.
Na koji način usklađuješ obrazovanje i sport, čemu daješ prednost? Da li je obrazovanje potrebno da bi bio uspješan sportista?
Pa u Americi imate sve usklađeno, puno obaveza i treninga, a malo vremena za odmor kao što sam rekao, ali vremenom se naviknete, da sve morate da balansirate između škole i treninga. Velika euforija je neizostavna ovih dana i želim da samo učim i napredujem u nastavku karijere i iskoristim ovu mogućnost do kraja.
Mozeš li nam reći nešto više o “Lee Academy”, školi koju si odabrao za nastavak svog školskog i košarkaškog usavršavanja?
“Lee Academy” je osnovana 1845. godine i ima veliki broj studenata. Prošle sezone su bili na 10. mjestu u cijeloj Americi, a ove se nadaju da će ući među osam ekipa, kako bi se borili za titulu prvaka Amerike. Imaju sjajne uslove, sale, teretane – ko želi da radi sve je na jednom mjestu. Igraju najbolju ligu na svijetu za igrače mog uzrasta, imaju besprekorne uslove za rad i dijele samo tri pune stipendije, a ja sam dobio jednu! Bilo bi vrlo teško odbiti takvu ponudu!
Koja je razlika između naše i košarke u Americi?
Po meni je razlika što se u Evropi igra poziciono, bez mnogo “ludih” šuteva, dok u Americi insistiraju na kontrama i šut iz tranzicije. Takođe u čemu se razlikuje, ne igra se odbrana kao u Evropi, već se potencira na napadu.
Koliko će ti nedostajati podrška naših sugrađana dok budeš nastupao pred nepoznatim navijačima?
Da vam otkrijem, na utakmicama u Crnoj Gori nismo imali mnogo gledalaca, čak ni upravu kluba, u većini utakmica samo svoje prijatelje i porodicu, dok je u Americi mnogo drugačije, mnogo se prati košarka, posebno ovaj nivo koji gledaju agenti 1 i 2 divizije NCAA lige. Na utakmicama je prosjek oko 1000 gledalaca.
Kakvo mišljenje ima tvoja porodica o odluci da nastaviš karijeru u Americi, da li te podržavaju?
Naravno da podržavaju, uvijek su bili moj oslonac u životu ma kakva god odluka bila. Kilometraža je velika, nedostajaće mi, ali postoje društvene mreže, bicemo u svakodnevnom kontaktu.
Znamo da si miljenik nježnijeg pola, pa da li te „opsjedaju“ previše na facebook profilu, nakon utakmica ili nešto slično?
Hvala na komplimentima, ali ne, zauzet sam, imam djevojku. 🙂
Imaš li, pored mnogobrojnih obaveza vremena za neki hobi, rekreativno bavljenje drugim sportom?
Jedino što u Americi trenutno radim i što me relaksira na neki način, jeste sviranje gitare, jer sam morao izabrati još jedan dodatni čas, a i to će mi pomoći da usavršavam jezik.
Da li misliš da Nikšić može da napreduje u pogledu sporta i šta bi to po tebi trebalo uraditi da bi se povećao broj vrhunskih sportista u gradu pod Trebjesom?
Naravno da može da napreduje, Nikšić je grad odakle su ponikli mnogi reprezentativci iz raznih sportova. Trebalo bi djeci omogućiti uslove za treninge u normalnim salama, kao što je to primjer u većini evropskih država. Ima mnogo igrača iz Nikšića i Crne Gore koji odlaze sa 15-16 godina, sasvim opravdano, jer nemaju uslova, a roditelji nemaju para da sve to finansiraju.
Tvoji budući planovi? Za koji tim bi volio da potpišeš ugovor nakon završene škole u Americi?
Nakon akademije planiram da upišem dobar koledž i nastavim obrazovanje. A tim za koji bih volio da nastupam je definitivno Crvena Zvezda, to mi je želja od malih nogu i nadam se da ću jednog dana i to dočekati.
Postoji li neka izreka, poslovica koje se pridržavaš, koja predstavlja tvoj životni moto?
Nikad se ne predajem, uvijek rizikujem! Samo naprijed, nema nazad!
Da li pratiš i kako ti sviđa koncept našeg portala?
Portal je odličan i moram pohvaliti rubriku sport, pratite svaku oblast u Nikšiću, ne može vam ništa promaći. 🙂
Da li za kraj imaš neku poruku za čitaoce našeg portala?
Živite zdrav život i uvijek imajte vjere u sebe, jer šta je nemoguće? Sve je moguće, gdje postoji volja, postoji i način!
M.M.
