Gazivoda: Đak prvak je važna socijakna titula

Polaskom u školu dijete se suočava sa novom životnom situacijom, završava životni period u kom nije bilo nekih većih obaveza i zbog toga su njegove emocije nove i složenije. Psihološkinja Mina Gazivoda u razgovoru za naš portal kaže da je đak prvak je prva važna socijalna titula koju stičemo. Ona označava jednu veliku promjenu, pa s toga i jednu razvojnu krizu u odrastanju djeteta.

„Kriza sama po sebi ne znači nužno nešto negativno ili loše, ali znači promjenu, izlaženje iz okvira unutar kojih smo navikli da se krećemo. Svaki takav iskorak jeste dijelom i frustracija. Frustracija u vezi sa polaskom u školu je poželjna, jer ide u pravcu daljeg rasta i razvoja. Ipak, treba učiniti onoliko koliko se može, da ovaj krizni ali razvojni stepenik, dijete što lakše preskoči“, kazala je Gazivoda.
Ona objašnjava da kao i odraslom čovjeku koji se nađe u novoj situaciji, i djetetu je potrebna podrška i oslonac okruženja. Mame i tate, puni razumijevanja i riječi hvale, za sve ono što ga u školi očekuje, mogu doprinijeti tome da kod djeteta razviju pozitivno isčekivanje i radovanje u vezi sa polaskom u I razred. „Mogu mu pričati vlastita iskustva, prepričavati „događaje iz školskih klupa“, pokazivati vlastite fotografije iz tog perioda. Školu treba predstaviti što realnije, iako je naravno poželjno istaci i naglasiti pozitivne promjene poput upoznavanja drugara, razvoja različitih vještina, usvajanja znanja. Jednako je korisno da dijete čuje i po nešto od manje prijatnih iskustava poput drugačije organizacije dana, učenja nekada i ne baš toliko zanimljivih sadržaja, druženje i sa djecom koja mogu biti nestašna. Ovo najprije zbog umanjivanja fakrota iznenađenja kada do takvih situacija jednom dođe. Najzad, iza svih njih, ponovo se krije razvoj i pozitivna promjena jer će dijete naučiti da se bolje organizuje, da upravlja svojim vremenom, da se prilagođava situacijama, da komunicira sa različitim ljudima“, ističe Gazivoda.
Dodaje da je poželjno prije samog polaska u školu šetati ili se igrati sa djetetom u školskom dvorište, upoznavati ga sa izgeldom zgrade sa raznih strana, zavirivati kroz prozore učionica i razgledati njihov sadržaj. Kasnije, dijete može po sjećanju pokušati da nacrta spoljašnji ili unutrašnji izgled škole, dvorišta, učionice. „Ovime će se stepen anksioznosti zbog „ulaska u nepoznato“ prilično umanjiti. Upoznajući školu spolja i zavirivajući u njenu unutrašnjost, dijete stvara utisak da je to jedno „poznato, prijatno i do kraja neistraženo mjesto““, objašnjava ona.
Gazivoda skreće pažnju da je pogrešno je, iako često prisutno, insistiranje na velikom predznanju djeteta, u smislu poznavanja slova, brojeva, računskih operacija, pjesmica i drugim, sa predpostavkom da će takva znanja olakšati kasnije usvajanje gradiva. Ovo kod djeteta može razviti otpor i strah da će već prvog dana biti ispitivano. „Dakle, ukoliko je „dijete i dalje dijete“, ukoliko igra i zabava i dalje predstavljaju prioritetnu potrebu, ne treba mu je uskratiti niti ga zaplašivati time da „kad pođe u školu, više neće biti toliko bezbrižno “. Dijete svoje pravo na igru zadržava i tokom školovanja. A sva znanja koja će mu biti potrebna svakako će steći u školi“, kazala je ona.
Prema njenim riječima o načinu na koji će se život djeteta izmijeniti odlaskom u školu treba otvoreno razgovarati. Pripremiti ga na to sa kime će ići u školu, koliko će tamo ostajati, ko će i gdje čekati kada izađe.
„Najzad poželjno je (ukoliko za to postoje uslovi) i djetetovu sobu prilagoditi potrebama učenja. Djeca uglavnom uživaju u tome što polako „postaju veliki“ i rado učestvuju u reorganizaciji prostora, kupovini novih sadržaja, biranju školskog pribora, što sve skupa predstavlja dobru pripremu za veliko putovanje zvano „školovanje“. SREĆNO PRVACI!“, poručuje Gazivoda.