Džudista i zdravstveni radnik u Brezoviku juri vizu za Tokio

Danilo Pantić, džudista, bivši juniorski šampion Evrope i zdravstveni radnik zaposlen u bolnici Brezovik. Trenira dva puta dnevno. Ujutru je na nogama dok mnogi spavaju, odlazi na posao, a kada završi obaveze, ,,trkne” na trening. Ponekad se vrati u Brezovik na preostali dio posla, a ponekad pođe kući i odmara. Brzo ga čeka drugi trening i sve ide u krug.

Džudista, koji je prije četiri dana na šampionatu Evrope osvojio sedmo mjesto, a do kraja bio u igri za bronzu (izgubio u repesažu), nada se da će dočekati dan kada će razmišljati samo o treningu. Vjeruje da će nestati glavobolja koja ga prati od januara, kada tri do četiri mjeseca nije nastupao na ino turnirima. U decembru prošle godine, u kategoriji do 100 kilograma, onda kada je uhvatio ritam, bio je 33 na rang listi, a za Tokio će putovati 25 najboljih. Konkurencija je jaka, 250 do 300 boraca se nada srećnom danu ili vjeruju, apsolutno, u ono što rade i kvalitet.

“Poznato je da iz države na OI ide samo jedan borac. Ogromna je konkurencija. Svi se bore i jure normu, na kraju putuje samo prvih 25. Meni je potrebno da idem na što više gran pri i slem turnira koji se boduju. Nažalost u posljednjih šestsedam mjeseci radio sam samo dva turnira”.

Da li sport plaća račune?

“Imam stipendiju, jedinu koju sam ikad dobio i to od Crnogorskog olimpijskog komiteta. Zahvaljujem predsjedniku Dušanu Simonoviću koji nam je omogućio da imamo primanja koja nikad nijesmo imali. Od kluba sam primao 50 eura, kada sam posao prvak Evrope uvećali su na 200, a vrlo brzo spustli na 150. Nikad nijesam imao primanja od Uprave za sport, Ministarstva sporta, Džudo saveza. Da sam imao, sigurno ne bih radio u bolnici”, ispričao je Pantić, član DžK Akademik.

Džudo je neizvjesnost, splet okolnosti, sreće, glave i velikog rada. Sve je to pokazao Pantić na šampionatu Evrope. Falilo je iskustva najviše.

“U četvrtom meču sam osjetio da me neće i da to nije to. Nije se ni meč odvijao onako kako sam zamislio, kočilo me i na kraju na vazari izgubio. Prihvatio sam ovo takmičenje kao i sve najveće turnire. Znao sam da me čeka prvih 30 boraca sa rang liste. Na Evropsko prvenstvo niko slučajno nije došao, zato je i postojala kvota sa evropske rang liste. I znao sam da svaki meč moram da dobijem i to sve dobre borce”.

Nekadašnji prvak Evrope (2015) počeo je da se bavi džudom zbog strica. Sudbina je umiješala svoje prste.

“To je prvi sport koji sam počeo da treniram. Stric je poznati džudista, osvajač evropske bronze, studentski prvak svijeta i višegodišnji prvak Jugoslavije, Srbije i Crne Gore, Dano Pantić. Bio mi je uzor i jedini motiv koji sam imao da počnem da treniram. Bio sam talentovan za sve sportove sa loptom i svi su mi dobro išli, osim džudo, ali, ostao sam u sali, vjeran do kraja plemenitom sportu”.

Koliko je težak i koliko uzima džudo?

“Nažalost, nemamo razvijen sistem kada se probudimo da je naša obaveza samo da uđemo u salu, treniramo, spavamo i jedemo. Konkretno moramo da mislimo o svemu kako ćemo otići na trening, sa kojim finansijama, ko će nas trenirati, što ćemo raditi… Osamdeset odsto treninga sam planirao. Neke stvari naslijepo radim. Lakše bi bilo da smo u sistemu sa dobrom organizacijom i živimo kao pravi sportisti”.

Nadaš li se?

“Nadam se, jer nam to jedino i fali. Mnogo je teško napraviti rezultat u pojedinačnom sportu, svakodnevno trenirati i tokom godine biti spreman. Svjestan tamo negdje da će te sačekati dan kada će se kockice sklopiti ili neće da se sklope. Nama ne treba pet-šest medalja sa šampionata Evrope ili svijeta, dosta je jedna, dvije i mi smo mirni i zadovoljni.

Borba od četiri minuta često život zna da preokrene..

”Istina. U džudou nema pravila. Čitav meč vodiš i izgubiš iponom. Za četiri minuta bukvalno pogineš na strunjači, a spremaš se za nekoliko mjeseci”.

Da li je džudo jedan od najtežih sportova?

“Mislim da je rvanje teže zbog treninga i konkurencije, ali džudo je jedan od najtežih sportova”.

Šta je potrebno još za uspjeh, osim dobre organizacije?

“Bitan je cilj. Sportista mora da zna što radi i da vjeruje. Mora da bude nevjerovatan radnik”.

Što najviše radiš u životu?

“U životu najvište treniram i to volim najviše da radim. Čini mi se da bih cijeli dan mogao da treniram. I to ne samo džudo, nego i druge stvari vezane za moj sport”.

Zaposlen si u bolnici u Brezoviku, kako usklađuješ obveze?

“Radim na skeneru tri-četiri godine, u susret mi izlazi direktorica Gordana Reljić i načelnik radiologije Dejan Perović. Ujutro mogu da izađem i odradim jutarnji trening, što mi je najveći vjetar u leđa”.

Da li je naporno?

“Jeste, jer vjerovatno fudbaler ujutro nakon treninga neće otići na posao nego će ostati kod kuće i odmarati. Oporavljaće organizam i spremati se za sljedeći trening. Kod mene nije baš tako. Ujutro, dok svi spavaju, idem na posao, radim koliko mogu, a onda treniram. Nije lako iz svega ovoga napraviti rezultat, pogotovo u seniorskoj konkurenciji gdje je sve jedan kroz jedan i besprijekorno. Ako je tako možeš da očekuješ i nivo i rezultat. Pitanje je hoće li za godinu, dvije ili možda deset da dođe rezutat.

Pantić neće nikad odustati!

“U životu mi ništa lako nije palo, a imam još prostora i vremena da napravim rezultat”.

Naredne obaveze do početka SP su veoma važne.

“Za dvije sedmice je gran pri u Budimpešti, planiram da uzmem bodove i probam da osvojim medalju. Onda ću se spremati sa Svjetsko prvenstvo”.

Da li će finansije uticati na odlazak u Budimpeštu?

“Para vrti đe burgija neće, a džudo je takav sport gdje su finansije važne. Potreban je budžet da bi se otišlo na takmičenja. Manje-više tako svi rade. Nekad se dogodi da na prvih deset takmičenja predstavnici nekih država u prvim kolima ispadnu. I niko zbog toga na njih ne pokazuje prstom. Kod nas nije tako, kada se izgubi prvi meč na jedno ili dva takmičenja, kreću priče: borac ništa ne valja, pare bačene, bili su na ekskurziji, a pritom da ne razumiju težinu sporta i konkurenciju. Ne tražim da idem stalno na takmičenja. Volim kući da se spremam i treniram. Ne volim svaku drugu sedmicu da pakujem torbu, jer je onda koncentracija u autu. Ali do kraja godine, do završetka bodova bi trebalo da pratim turnire zbog olimpijske norme. Potrebna mi je medalja na Gran priju ili slemu, što je isti rang kao Svjetsko ili Evropsko prvenstvo.”