Talentovana Nikšićanka Đurđina Jauković nedavno je potpisala za rumuski klub ĆSM Bukurešt. Za naš portal govorila je o svojim počecima, porodici, rukometu.
Ko je Đurdina? Možeš li nam reći nešto više o sebi?
Mogu reći da je Đina odgovorna, ambiciozna, istrajna i posvećena osoba. Rano sam počela da se bavim sportom i baš sam bila uporna u svemu tome, naravno nikad nisam dozvolila da zapustim i školu. Završila sam OŠ “Ratko Žarić”, pa Gimnaziju “Stojan Cerović”, upisala sam takođe fakultet za Međunarodnu ekonomiju i nekako želim da sve to završim jer smatram da uporedo možemo da budemo obrazovane i da se bavimo profesionalno sportom. Prizemna sam, volim da se družim sa ljudima, volim da provodim dosta vremena sa porodicim. Volim da pomažem ljudima, te stvari mene usrećuju. Nikad ne očeukujem ništa zauzvrat, jednostavno radim takve stvari jer to mene ispunjava.
Koliko dugo se baviš rukometom i da li nam možeš reći nešto o počecima u ovom sportu?
Pa rukomet sam počela da treniram kad sam imala 10 i po godina, i to sasvim slučajno sam počela jer sam zajedno sa ocem gledala rukomet na TV-u i samo sam rekla “tata, ja želim da treniram ovaj sport”, i kao njegovu miljenicu i mezimče sjutradan me odmah poveo na rukometni trening. Počela sam da treniram u ženskom Rukometnom klubu Nikšić, zatim sam prešla u RK Sutjeska koji je baš osnovao moj otac. Tu sam bila do svoje 16. godine i nakon toga sam prešla u podmladak RK Budućnost i nakon toga u prvi tim ženskog Rukometnog kluba Budućnost.
Nekako stvarno mogu reći da je to bila ljubav na prvi pogled i od prvog dana baš ne mogu da se sjetim kad mi se desilo da sam propustila trening ili da mi je prioritet bilo nešto drugo. Majka je bila ta koja je uvijek forsirala i školu, tako da ni to nisam smjela da zapostavim. Ali da kažem, propustila sam dosta stvari, mature i polumature, ekskurzije, pa i svadbe mojih najbližih, ali nekako sam uvijek imala taj cilj da uspijem u rukometu i uvijek sam težila tome i stvarno sam bila istrajna i uporna. Taj put nije bio nimalo lak, bio je trnovit, ali mogu reći da sam stvarno ponosna dokle sam dogurala.
Da li je rukomet zahtjevan sport?
Pa rukomet je izuzetno fizički zahtjevan sport. Najbitnije je kako si fizički spreman i da si istrajan. Velika je potrošnja, najčešće se u rukometu dešavaju i povrede jer igraš da kažem i rukama i nogama, moraš da se krećeš, dosta je i kontakta i razmišljaš non stop. Igra se 60 minuta tako da sigurno da je to jedan od najzahtjevnijih sportova.
Tokom svoje dosadašnje karijere da li ima nešto na šta si posebno ponosna?
Pa kao što sam rekla nekako sam imala dosta trnovit put do uspijeha, ali ima dosta stvari na koje sam ponosna. Eto možda bih izdvojila prvu medalju sa reprezentacijom, to je bronza koju smo osvojile 2021. godine. Nekako je meni san bio od malih nogu, kada sam krenula da se bavim rukometom da osvojim medalju sa reprezentacijom i Ligu šampiona, ali posebno je bila ta medalja sa reprezentacijom najveći cilj i nekako kad sam to, a znala sam da će se to jednog dana desiti i onda kad se to desilo mogu reći da sam tada nekako bila najponosnija. Naravno bila sam učesnik dvije Olimpijade sa 18. godina i nakon toga u Tokiu sa 24. godine tako da ima dosta stvari na koje sam ponosna. Desile su mi se te dvije teške povrede. Znam veliki broj sportista koji poslije jedne povrede nisu uspjeli da se vrate na teren, a ne poslije dvije. Nekako sad kad pričam prisjećam se i stvarno ima dosta stvari na koje sam ponosna što sam uspjela da uradim i da ostvarujem svoje snove i ciljeve.
Da li ima neki trenutak koji ćeš pamtiti?
Pa možda stvarno je poseban trenutak to osvajanje medalje i ti produžeci protiv Francuske. I znam da kada je sudija svirao kraj da bukvalno ja sam pala kao ono pokošena jer nisam više imala damara, snage… Jedva sam mogla poslije toga da se ustanem koliko dođeš do nekog pražnjenja i znam da su svi ostavili posljednji atom snage na terenu. I možda je to neki poseban trenutak. I kad smo igrali u Crnoj Gori utakmice jer svaki igrač mašta o tome da igra jedno prvenstvo kući na domaćem terenu. Nakon toga smo imali veliki broj navijača u Makedoniji, onda u Sloveniji tako da je to možda najljepši period kad smo mogli proslaviti svoj uspijeh sa svojim navijačima. I naravno taj doček poslije u Podgorici.
Koliko treninga imaš nedjeljno?
Pa sve zavisi. Kad krene sezona pretežno imamo dvije utakmice nedjeljno. To je srijeda, subota se igra. Ponedjeljkom pretežno imamo dva treninga, utorkom jedan, srijedom ide utakmica, četvrtak onda jedan trening, petak dva, subota jedna utkamica i onda je nedjelja slobodna. To je taj neki tempo, a pretežno ss putuje nazad u nedjelju. Ima dosta i treninga i putovanja i utakmica tako da je baš intezivan tempo.
Nedavno si potpisala za rumunski ĆSM Bukurešt?
Da, potpisala sam nažalost zbog cijele situacije u Crnoj Gori i sa RK Budućnost čiji sam član trebala da budem. Morala sam brzo da odlučim i da se selim u drugu državu. Utisci su za sada super, ja još radim po posebnom planu, trebala bi ubrzo da se vratim na teren. Ali mogu reći da sam za sad mnogo zadovoljna.
Da li imaš podršku porodice i čija podrška ti najviše znači?
Što se tiče podrške uvijek sam imala podršku od porodice koja mi je najbitnija. Naravno i od svojih najbližih prijatelja. Nekako svi su od mene tu od prvog dana, da nisu oni tu uz mene, ne bih ja bila gdje sam danas, ali eto najveću zahvalnost dugujem svojoj majci.
Kako bi ocijenila rukometnu scenu u Crnoj Gori?
Pa iskreno ja znam da to može biti dosta bolje jer Crna Gora je mala država, ali koja ima veliki broj talentovane i perspektivne djece, ne samo za rukomet već za bilo koji sport. Ali smatram da su kod nas uvijek problem finasije, da nemamo nikad dovoljno sredstava, da klubovi teško izdržavaju da plaćaju Lige i da učestvuju, da plaćaju trenere, da obezbijede osnovne stvari za klub tako da su uslovi dosta loši. Ja se stvarno nadam i voljela bih da se to promijeni jer kao što sam rekla dosta smo talentovana nacija i stvarno mislim da možemo da stvorimo još dosta mladih i perspektivnih rukometaša i rukometašica.
Da li imaš nekog uzora?
Dok sam bila mlađa imala sam dosta uzora iz rukometnog svijeta. Što se tiče muškog uvijek su tu bili Hansen i Karabatić. Iz ženskog svijeta uvije su bile Bojana Popović, Kaća Bulatović, Kristina Neagu, Duda Amorim. Nekako sam od svakog gledala da uhvatim neke dobre stvari što rade i da pokušam i ja da sprovedem. Ali ovako u životu moj najveć uzor je moja majka i nekako ona me je naučila dosta stvari i sigurno da nije bilo nje ja ne bih bila tu gdje sam danas. Od prvog dana bila mi je podrška i ona mi je stvarno najveći uzor.
Da li je teško uskladiti rukomet sa privatnim obavezama?
Pa jeste, teško je. Kad igrate u inostranstvu, ovdje donekle imamo malo slobodnog vremena između treninga, ali ponovo su i inostranstvu, nisi sa svojom familijom i prijateljima i onda to slobodno vrijeme uvijek iskoristiš da se odmoriš i da napuniš baterije. Ali kad dođem kući, stvarno pokušavam da svaki slobodan minut provedem sa svojom porodicom i prijateljima. Nekada jeste teško posebni ljeti, kad dođeš na neki kratki period, sve želiš da stigneš, svakog da vidiš i na kraju se vratiš umoran sa odmora, ali mi smo nekako navikli tako da živimo…
Imala si i dvije teže povrede koje su te sprečavale da igraš… Da li ti je to teško padalo?
Povrede su sastavni dio sporta i to je neka da kažem ružna strana svega. U posljednje tri godine ja sam imala dvije teže operacije koljena koje zahtijevaju dug oporavak. Kad te bilo koja stvar skrajne sa terena teško pada. Dosta je bilo teško psihički, mentalno proći te neke stvari, ali uspjela sam u tome uz podršku familije i mojih najbližih prijatelja. Uspjela sam da prebrodim te neke najteže trenutke. I sad se primakao kraj oporavka i stvarno želim da se fokusiram na ove lijepe stvari i da se što prije vratim na teren.
Da li ti nedostaje Nikšić?
Pa mene često zezaju da sam baš lokal patriota i da uvijek pričam o Nikšiću. Stvarno ga mnogo volim. I uvijek kad dođem tu, to su neke posebne emocije. Tu je moja porodica, tu su i moji prijatelji. Svaki put kad dođem tamo meni je dan organizovan otkad se ujutru probudim do uveče dok ne legnem u krevet. Mogu reći da mi stvarno nedostaje, ali eto nadam se da ću ubrzo ponovo doći tamo.
Kakvi su tvoji dalji planovi?
Što se tiče mojih planova biću ovdej u Bukureštu, sad kreće polako povratak na teren i utakmice čemu se stvarno mnogo radujem jer mi je sve to nedostajalo, tako da mislim da me očekuju novi izazovi i radujem se tome.
Poruka za mlade?
Poruka za mlade, eto stvarno bih rekla da nije bitno šta rade, ali da je najbitnije da rade ono što vole jer samim tim, čim nešto voliš da radiš nikad nećeš odustati od toga dok ne ostvariš neke svoje ciljeve. I bićeš uporan, istrajan u svemu tome, tako da je po meni najbitnije raditi ono što voliš.
