Drugi dan manifestacije ,,Karneval romana“ koji je posvećen pojmu karnevalizacije u umjetnosti kao i pojmu invertovane slike svijeta koja se nalazi u osnovi fantastične naučne kniiževnosti, a posvećena Miodragu Bulatoviću, jednom od najprevođenijih pisaca koji je prepoznat kao predstavnik karnevalizovane književnosti čija invertovana slika svijeta oneobičava narativnu zbilju i estetski prevrednuje sve vrijednosti, obilježen je kratkom prezentacijom instalacije ,, Čuj“ i ,,Tri kritičara“ Barbare Bulatović, čijim vizuelnim prikazom je obogaćena scenografija Gradske kuće i predavanjima prof. dr Tatjane Đurišić Bečanović i mr Tamare Pejović Labudović. Lutkarka, glumica, animatorka i rediteljka Barbara Bulatović rođena 14. jula 1964. godine u Ljubljani diplomirala je 1989. godine na ESNAM-u, a potom na AMU u Pragu. Svoj angažman započinje u legendarnoj lutkarskoj skupini L.U.F.T. u kojoj je stvorila niz samostalnih projekata, a svoj širok spektar znanja omogućava joj rad i na pedagoškom području budući da je voditeljka brojnih radionica, među kojima prednjače radionice scenskog glasa, primitivne manipulacije i recikliranja. Sarađivala je s brojnim teatrima i lutkarskim društvima, a sudjelovala je na festivalima lutaka u zemlji i svijetu, gdje je više puta nagrađivana za svoj rad. Za sebe kaže da je umjetnica, lutkar, koja je u lutkarstvu pronašla spoj svih talenata i kosmos u kome postavlja svoje granice i koncept slobode. Nikšićkoj publici prezentovala je svoj ,,Literarni salon“ koji u fokusu izdvaja tri pisca, tri kritičara sa svojim rukopisima, a koji je rađen za predstavu ,,Ikarov let“ i instalaciju ,,Čuj“ koje u svojim osnovama nude obilježja karnevalizacije.
O jedinstvenoj pojavi Miodraga Bulatovića u našoj kulturi, o ličnosti koji nema pandana u crnogorskoj i južnoslovenskoj književnosti, o nositelju narativnog djela osobenog stvaralačkog, osporavalačkog i razgrađivačkog modela, o pojmu karnevala i njegovoj ulozi u kulturi govorila je prof. dr Tatjana Đurišić Bečanović. Objašnjavajući pojmovnost karnevala koji svoju punu uobličenost dostiže u Bulatovićevim romanima ističe da se ovaj književnik čije djelo ima razgrađivačke funkcije koristio pojmom karnevala da bi se pozabavio problemima koji se tiču pojedinca u društvu. Karnevalizaciju, kako nadalje konstatuje Bečanović, detektujemo slijedeći teorijsku literaturu Mihaila Mihailoviča Bahtina, ruskog teoretičara književnosti, kulturologa i čovjeka koji je postavio temelje moderne komunikologije. Oslanjajući se na shvatanja koje postavlja Mihail Bahtin, saputnik ruskih formalista, a tiču se funkcije karnevala u kulturi naglašava da ,,kulturu možemo definisati kao gustu mrežu zabrana i ograničenja kojima se reguliše ponašanje pojedinca u socio-kulturnoj grupi“. Posmatrano sa tog stanovišta karneval je antikultura, konstatuje prof. dr Bečanović, odnosno ,,uvođenje kulture u minus postupak“ , a karakteriše ga logika izokrenosti u kojoj se ukidaju svi zakoni, zabrane i ograničenja tokom karnevalskih dana. Menipska satira je glavni prenosilac i nosilac karnevalskog osjećanja koja uvodi skandale, ekscentričnost i svijet podzemlja koji je Bulatović intenzivno proučava, a čija važnost leži u tome da je riječ o prostoru u kome se ukidaju sve zabrane i uvodi potpuno drugačija hijerarhija i vrijeme krize u kome se inicira karnevalska egzistencija, poručuje prof. dr Bečanović. Pojašnjava da su četiri strategije ili četiri koda presudno uticali na stvaralački postupak Miodraga Bulatovića i oblikovanje naracije i to: karnevalizacija, poetizacija, simbolizacija i groteska. Iako je postupak karnevalizacije u većoj ili manjoj mjeri bio prisutan u stvaralaštvu Miodraga Bulatovića, strategija simbolizacije je usložnjavala iz romana u roman njegov stvaralački postupak u čemu prednjači roman ,,Gullo, gullo“- njegov poslednji roman u kome je aktivirao sve simboličke sisteme. Svrstavajući Bulatovića među majstore simbolizacije, napominje da je baratanje simbolima kao narativnih nukleusa, najteži posao u književnosti. Desakralizacija svetih predmeta i profanacija su obilježja koja karakterišu karnevalski svijet, ocjenjuje Bečanović uz napomenu da su protkani u svakom Bulatovićevom romanu. U zaključku upućuje da je riječ o značajnoj kulturnoj pojavi u cnogorskoj književnosti zato što ,,pokazuje zrelost“, jer kako navodi ,,kultura tek kada je dovoljno zrela počinje samu sebe da preispituje i razgrađuje“.
Miodrag Bulatović, po mnogo čemu osoben autor, izuzetnom narativnom vještinom unio je u južnoslovensku književnost tekstove koji ga svrstavaju među njene najznačajnije pisce, zapaža mr Tamara Labudović. Inspirisana scenografijom Barbare Bulatović nikšićkoj publici predstavila se predavanjem koje je naslovljeno ,,Bulatović kao nosilac karnevalskog koda u južnoslovenskoj književnosti“ i ,,Groteskno uho kao nosilac moći potkazivanja“. Karnevalsku logiku i karnevalsko osjećanje svijeta otkriva u narativnom tekstu romana ,,Heroj na magarcu“ u kome, kako kaže ,,karnevalizacija zahvata sve slojeve dijegezisa stoga se i nameće kao dominantan oblikovni postupak sižea“..Mr Tamara Pejović Labudović uputno navodi da se zbivanje ,,predočeno u ovom romanu od prološke do epiloške granice“ modeluje ,,kao neprekidni niz skandala, ekscentričnih ispada, svečanosti, parada i ceremonija koje su realizovane po principu pravih karnevalskih igara“. Poručuje da su ,,ekstremnost u modelovanju junaka, moralno-psihološko eksperimentisanje, manijakalna tematika, fantastični elementi, neumjesni govori i ispadi i uz sve to neograničena sloboda stvaralačke mašte, što jesu suštinske odlike menipskog žanra“, ugrađeni u strukturu romana ,,Heroj na magarcu“.
Potpunom devastacijom rata kao društvenog fenomena, aktiviranjem karnevalskog i grotesknog koda, Bulatović je uspio da ga kritički sagleda i kroz ironiju i prigušeni smijeh ukaže na duboku tragiku koju rat neminovno donosi, naglašava mr Labudović. Imajući u vidu da je ratna tematika u književnim tekstovima u vrijeme kada je Bulatović pisao imala povlašćeno mjesto u književnosti, autor stvara moćan antiratni roman, čija ,, iščašena, do srži dijabolična narativna stvarnost, desemantizuje sve kategorije koje je na vrh moralne ljestvice postavila crnogorska kultura, s jedne strane, i komunistička ideologija, s druge strane, ali s treće strane i fašizam kao ideologija vjere u crnu boju, kao invazija“, pojašnjava Labudović navodeći u prvi plan grotesku, groteskne kodove i preuveličavanje kao suštinsku odliku karnevala. Prema njenim riječima ,,groteska počinje onda kada hiperbolizacijom određeni djelovi tijela dobijaju fantastične razmjere, pri čemu se dio ljudskog tijela veličinom može izjednačiti sa dijelom životinjskog tijela, a u romanu ,,Heroj na magarcu“ to prevashodstvo dobija desno uho mjesnog špijuna Mustafe Agića svojom ,,veličinom, ali i djelovanjem, dostiže nivo čudovišnosti i u tekstu dobija funkciju zasebnog grotesknog tijela“. Stoga i naglašava da je ,,neumoljivi rast uha i neutoljiva želja za uhođenjem i potkazivanjem“, o kome se govorilo, ,,jedan je od obračuna Miodraga Bulatovića sa kolaboranstvom i s fašizmom“. U konačnom poziva sve prisutne da čitaju Bulatovića ,,našeg Rablea“.