Drljević: Šta god da se dešava budi svoj

Poznata glumica Anja Drljević, iako naša sugrađanka, više popularnosti i uspjeha u glumi uživa u Sarajevu, gdje i pohađa Akademiju dramskih umjetnosti.

Samo za naša portal Drljević otkriva zašto je baš u Sarajevu upisala akademiju, govori o svojim glumačkim počecima, glumi, uzorima, ali i o budućnosti.

Zašto ste baš izabrali Sarajevo da studirate glumu?

Pokušala sam da upišem akademiju na Cetinju, ali nisam primljena. Nakon tog neuspijeha sam shvatila da je moja želja za glumom jos veća, pa sam odlučila svoju sreću okušati u Sarajevu. A odgovorno tvrdim da je to najbolja akademija na našim prostorima i mislim da je to najbolja odluka koju sam mogla da donesem.

Za vas se ,,čulo” u Crnoj Gori preko sarajevskih medija, jer su svi bili oduševljeni Vašim igranjem tj. ulogom Antigone, u predstavi Feničanke. Možete li mi reći nešto više o toj prvoj većoj ulozi?

Što se tice moje uloge Antigone koju igram u Sarajevskom narodnom pozorištu, to je moja prva profesionalna uloga, a mislim da je i omiljena do sada.To je vrlo poučna predstava, koja nam govori da se od četvrtog vijeka, pa do danas u jednom čovjeku ništa nije promijenilo.

Ko je imao najviše uticaja na Vas da krenete da se bavite glumom?

Niko nije imao uticaja na mene, ja sam od malih nogu željela da se bavim glumom i nisam odustala od toga. Vjerovala sam da je to moj put. Kroz život sam probala raznorazne aktivnosti, čak sam studirala i psihologiju dvije godine, ali nije to za mene… Prosto nisam bila sretna. Mislim da je svaki čovjek rođen za nešto i da ima svoj put. A gluma je definitivno moja prva i jedina ljubav.

Kako je to sarađivati sa glumcima koji su ,,legende” i bukvalno su oblježili naše odrastanje kroz seriju Lud zbunjen normalan?

Pa mnogi poznati glumci su bili moji profesori i to su obični ljudi. Ali su veliki ljudi.
Trenutno je u planu jedan novi projekat i ja ću imati priliku da podijelm kadara sa nekima od njih, ali o tome ne smijem da govorim jos uvijek. Ali gledacete ?

Glumite u predstavi Crna kutija, kako ste zadovoljni prijemom iste kod publike?

Publika sjajno reaguje. Taj tekst je odlično napisan, replike su žive jednostavne, obične. Znate, ovo je naša stvarnost, svi nešto krijemo i svi smo na viberima, facebook, instagramu, i publika lako može da se poistovjeti sa onim što se nama dešava na sceni. A mislim da to narod voli da gleda. Nekog ko brine iste brige kao i oni.

Da li je stanje u Nikšićkom pozorištu isto kao nekada, da nije zaposlen nijedan profesionalni glumac, o čemu su ranije govorile Vaše kolege?

Ne znam kakvo je stanje u Nikšićkom pozorištu, mislim da ima zaposlenih profesionalnih glumaca, ali bogami posla ne puno. Mislim da se generalno ne ulaže u Nikšić i u kulturu dovoljno.

Koliko Crna Gora daje prostora mladim ljudim da se dokažu u ovom poslu?

Koliko mi se čini sav novac u Crnoj Gori se ulaže u onu staklenu Podgoricu i primorije koje je toliko skupo da običan čovjek jedva ode na more da se okupa i popije pivo. Nisam zadovoljna situacijom u Crnoj Gori, svi se poznaju i sve je na nekom ličnom nivo, mislim da u svemu fali profesionalizma i međusobnog poštovanja. Jer sve je na ličnoj osnovi, svi se poznaju, svi daju za pravo sebi da te komentarišu, definišu, komšija zna bolje od tebe ko si, a ja to ne podnosim. Hoću svoju slobodu.

Sa kojim glumcem je do sada najlakše bilo rarditi?

Ja sam onoga mišljenja da ako si dobar, ako dobro radiš svoj posao, ako si čestit i etičan, svaki prostor je tvoj prostor. Nisam još nikad upoznala, istinski dobrog glumca, iz petnih zila dobrog glumca, a da ne radi. Može da ne radi godinu dvije, ali ima neka kosmička pravda koja je jača od zakona zemaljskog čovjeka.

Da li vam se desilo da zaboravite tekst u sred predstave?

Daaaa, jednom prilikom sam zaboravila čitav odlomak teksta, ali ako imaš dobrog partnera i misao, to je najmanje bitno.Tekst je nebitan, bitno je ono što je u nama.
A u umjetnosti, greške su najljepše.

Uloga koju biste željeli da odigrate?

Radila sam sa dosta glumaca i ovakvih i ovakvih, neki su me potpuno zatvorili i trebalo mi je vremena da se vratim sebi, a radila sam i sa glumcima koji su moju maštu samo podsticali. Mada sam iz svega toga naučila da je najbitnije ono šta ja imam da kazem. Jer ipak samo ja znam kako se moja uloga igra. Joj, ne znam. Sve bih uloge voljela da odigram. Evo sad cu početi da radim jednu dječiju predstavu i baš se radujem tome. Ali trenutno moja najveća želja je film.

Da li tokom igranja predstave primjetite reakcije vama dragih ljudi i kako to utiče na vas?

Zavisi kakva mi je koncentracija. Nekada bi mogao u publici da sjedi Bog, ako postoji, ne bih ga skontala. A nekad vidim kakve cipele nosi žena u prvom redu. Ali me ne remeti, ne smije da me remeti. Jer niko nije platio kartu da gleda mene kako se gubim po sceni, nego kako radim.

Koliko je glumački poziv težak?

Mislim da je svaki posao težak i da svaki posao moramo poštovati. Društvo ne bi moglo da funkcioniše bez konobara, ekonomista, doktora, slikara, čistačica, pa tako i glumac ima svoje mjesto u društvu. Ja ne želim da svoj posao mistifikujem i da ga gledam kao nešto više bitno od nekog drugog posla, ali on je za mene najljepši na planeti.

Da li imate uzore?

Ne znam da li imam uzore, postoje neki glumci čiji rad izuzetno poštujem i volim i na čije se filmove rado uvijek vratim, jer imam šta da vidim i nešto iz toga da naučim. Svaki glumac koji pošteno i časno i etično radi svoj posao moj je uzor, ali ako bih morala da nekog izdvojim onda je to definitivno Marlon Brando. On je bio umjetnik, u pravom smislu te rijeci.

Najljepša mjesta u Nikšiću?

Što se tiče mog rodnog grada Nikšića, ja ga mnogo volim. Tu sam ipak doživjela sve prvo. I prvi poljubac i prvo pijanstvo i prvi izlazak i sjajno društvo. Obožavala sam da idem u Zahumlje na časove glume, obožavala sam da sa svojim društvom pijem vino kod muzeja i da bježim sa časova i idem u stari rock klub, koji je nekada bio gdje je sada Floyd. To je za mene Nikšić.

Planovi u budućnosti?

Samo želim da ostanem običan, jednostavan čovjek. I želim da sam sretna, a gluma ispunjava svaki dio mene. Budi svoj, šta god da se dešava budi svoj, prirodan, iskren, običan, skroman, tužan, ekscentrican. Volim ljude koji viču, koji plaču, koji kažu šta misle, ne moram da se slažem sa tim, ali poštujem!

Poruka djeci koja žele da se bave ovim poslom?

I nije bitno šta drugi govore, ljudi će pričati uvijek, bitno je ono što mi osjećamo. Ako 30 ljudi misli jedno a ja drugo, uvijek cu poslušati sebe, pa makar to bilo pogrešno. “Ako ne zagrabiš duboko iz svoje duše – nećeš opstati“.