Srpska pravoslavna crkva i vjernici 15. februara slave Sretenje Gospodnje, uspomenu na dan kada je Bogorodica prvi put uvela u hram novorođenog Hrista da ga posveti Bogu. Evo koja se vjerovanja i običaji u srpskom narodu vezuju za ovaj praznik.

Sretenje Gospodnje predstavlja prvi susret Boga i čovjeka pod svodovima jerusalimskog hrama i sretenje novorođenog Mesije koga je u naručje primio pravedni starac, poznat kao sveti Simeon Bogonosac.
Slavi se uvijek četrdesetog dana posle Božića i u simboličkom smislu je veoma važan hrišćanski praznik, jer ukazuje na prvi susret Spasitelja sa ljudima.
Sretenje se slavi od vremena cara Justinijana (544. godina), a kao slava veoma je često u srpskom narodu, koji za ovaj praznik vezuje svoju tradiciju i običaje.
Tako postoji vjerovanje da se na Sretenje sreću zima i ljeto. Ako na Sretenje osvane sunčan dan, a medvedi uplašeni od sopstvene sjenke vrate se u zimski san, vjeruje se da će zima potrajati još šest nedelja.
Jedan od običaja je i da se na Sretenje Gospodnje obavezno pale svijeće, jer se vjeruje da plamen svijeće kuću štiti od groma i drugih nesreća, ali i da ima čarobnu moć
Najzanimljivije od sretenjskih vjerovanja jeste da mlade djevojke treba da paze danas koga će prvo ujutru sresti, jer će im mladoženja baš takav biti po izgledu i karakteru.
Sretenje je svrstan u red Gospodnjih, ali i Bogorodičnih praznika, jer se na taj dan istovremeno veliča čistota Bogorodice koju je, kako kaže predanje, prvosveštenik Zaharija, otac Jovana Krstitelja, uveo u jerusalimski hram na mjesto određeno za djevojke.
Ovaj događaj iz života crkve opisan je u četvorojevanđeljima.
“U četrdeseti dan po Roždestvu donese Presveta Djeva svog božanskog Sina u hram jerusalimski da Ga, shodno zakonu, posveti Bogu i sebe očisti” (Levit 12, 2-7; Ishod 12, 2).
Iako ni jedno ni drugo nije bilo potrebno, ipak Zakonodavac nije htio nikako da se ogriješi o Svoj Zakon, koji je On bio dao kroz Svoga slugu i proroka Mojseja. U to vrijeme držao je čredu u hramu prvosveštenik Zaharija, otac Jovana Preteče.
On stavi Djevu Mariju ne na mjesto za žene, nego na mesto za djevojke u hramu. Tom prilikom pojave se u hramu dvije čudne ličnosti: starac Simeon i Ana, kći Fanuilova.
Pravedni starac uze na ruke svoje Mesiju i reče: “Sad otpuštaš u miru slugu svojega, Gospode, po riječi svojoj…” Još reče Simeon za Hrista Mladenca: “Gle, ovaj leži da mnoge obori i podigne u Izrailju, i da bude znak protiv koga će se govoriti” (Lk 2, 29 i 34).
Ana pak koja od mladosti služaše Bogu u hramu postom i molitvama, i sama poznade Mesiju, pa proslavi Boga i objavi Jerusalimljanima o dolasku Dugočekanoga. A fariseji, prisutni u hramu, koji vidješe i čuše sve, rasrdiše se na Zahariju što stavi Djevu Mariju na mjesto za djevojke, dostaviše to caru Irodu.
Uvjeren da je to novi car koga su najavili proroci sa Istoka, Irod je naredio da ubiju Isusa. Međutim, prema uputstvu Anđela Božjeg, božanska porodica je već bila na putu za Misir.
U pravoslavnim hramovima i crkvama na Sretenje Gospodnje služe se liturgije, a u molitvi, koja slovi za jednu od najljepših, izgovaraju se riječi pravednog Bogonosca koje izgovara sa Bogomladencem u naručju “Otpusti sad raba tvojega Gospode, jer vidješe oči moje spasenje tvoje…”
Dan Sretenja 1804. godine presudan je za istoriju srpskog naroda, jer je tog dana Karađorđe Petrović podigao u Orašcu Prvi srpski ustanak.
Na Sretenje 1835. godine u Kragujevcu je proglašen i prvi ustav kneževine Srbije, poznat kao Sretenjski ustav, a Srbija na ovaj dan slavi Dan državnosti.