Božić, isis hrist, praznik

Božić, najradosniji hrišćanski praznik, od davnina se provodi sa bliskim ljudima, u miru i ljubavi, bez svađe i galame. Međutim, neki običaji u vezi sa obilježavanjem ovog praznika vremenom su se mijenjali.

Nakon Božića dani postaju duži, zbog čega je nekada bilo uobičajeno paljenje velike vatre, koja je trebalo da “pomogne” Suncu da što prije izađe. Ranije se, zajedno sa badnjakom, u kuću unosila slama koja simbolizuje slamu na kojoj je rođen Isus Hrist, a vjeruje se da ona donosi mir u kući. Ovaj običaj možda je zastupljen manje nego ranije, ali još uvek postoji.
Danas, osim tradicionalnog nalaganja badnjaka ispred pravoslavnih hramova, rijetko možemo vidjeti nalaganje u selima ili prigradskim naseljima. Većina ljudi badnjak nosi upravo ispred najbliže crkve.
,,Nema više tog nalaganja u okviru komšiluka. Nijesu više ni ljudi tako bliski sa rodbinom i komšijama, pa eto onda da se ispoštuje praznik ponesemo i mi badnjak kod crkve i tamo se pomolimo Bogu” kazala je glava porodice Mirković.
Njegova supruga kazala je da je nestala ta bliskost koja je bila prisutna na Badnje veče i uopšte tokom praznika, pa su i svi ti običaji izugubili, kako ona kaže, “dušu” i dobili neku novu formu.
Što se trpeze tiče, dok je danas praseće pečenje gotovo neizbježno na božićnoj trpezi, nekada se, kao po pravilu, na stolu nalazilo 12 vrsta hrane i glavno jelo, a ovaj običaj simbolizovao je 12 apostola koji su sa Isusom bili na tajnoj večeri. Hrana se uvijek spuštala na pod jer se smatralo da će tako biti bliža dušama pokojnika, što je danas običaj koji se uglavnom više ne poštuje, već se hrana služi na stolu ispod kojeg je stavljena slama.
Sve porodice svakako drže do toga da trpeza bude bogata i da sadrži ta osnovna jela poput česnice, mesa, cicvare itd.
,,Glavna stvar koja se promijenila je svijest ljudi koji vrše neki obred ili ponavljaju tradiciju. Dakle nekada se znalo da se sprema 12 jela kao simbol 12 apostola, danas vjerujem da pitate čak i one domaćice koje spremaju tih 12 jela, zašto spremaju baš taj broj – sigurno ne bi znale. Mada, eto mali je i broj porodica koje i spremaju tačno 12 jela” objasnio nam je Matija, student sociologije.
On je dodao još i to da uopšte pri vršenju bilo kog vjerskog obreda ljudi ni ranije nijesu bili svjesni i uvijek su postojale latentna i manifestna strana istog.
Kada već govorimo o božićnoj trpezi, njen neizostavni dio je česnica u koju se stavljaju novčići, , komadi ivera i pšenica, a koja se pravi od bijelog brašna, sa vodom i mašću, bez kvasca.
Božićna česnica trebala bi biti skromno jelo, sa akcentom na predmete koji se stavaju u tijesto.
Tradicija pečenja Božićne česnice nije se promijenila, ali je i ona dobila neku novu formu.
,,Ja se sjećam ranije kad se pravila česnica, to je bilo skromno sa miminumom ukrašavanja, jedino se krst stavljao. Danas mi se čini da se domaćice takmiče koja će napraviti ljepšu, bolju i izgledom bogatiju pogaču” kroz smijeh je podijelio svoj utisak sugrađanin.
Veruje se i da na Božić sve valja započeti, kao i da na božićno jutro treba raditi sve što nam je tokom godine zadavalo muke, jer nakon toga više neće predstavljati problem.
Polaznik je prva osoba koja ulazi u kuću na Božić i pozdravlja ukućane izgovarajući “Hristos se rodi”, dok ukućani odgovaraju “Vaistinu se rodi”.
Običaji su se tokom vremena mijenjali. Međutim, bez obzira na to, svi ti običaji i rituali imaju jedan, zajednički “cilj” – umoliti Boga da sačuva i uveća porodicu i imanje domaćina, što je sve izraženo u zdravici koja se na Božić može čuti u kućama:
“Daj, Bože, zdravlja i veselja u ovom domu, neka nam se rađaju zdrava dječica, neka nam rađa žito i lozica, neka nam se uvećava imovina u polju, toru i oboru!”
Iako danas nemamo zdravičara i malo se porodica moli za stoku i plodne godine, želje se svima svode na ono što je čovjeku najpotrebnije – zdravlje, mir i spasenje.
Dok je običaj da se na Badnje veče ne izlazi iz kuće, odnosno da se to vreme provodi sa porodicom, za Božić valja posjetiti ili primiti u goste ljude koji su nam bliski i koje volimo, a koji nijesu članovi porodice ili im makar poslati čestitku.
Hvala Bogu, pa se ovakva vrsta posjete i dalje praktikuje i ljudi se trude koliko-toliko da održavaju međuljudske odnose na zavidnom nivou, jer nijesmo bez razloga poznati kao najgostoprimniji narod.