Bojković: U centru dobre arhitekture je čovjek

Pred punom salom Zahumlja obilježeno je 125 godina ove kulturne ustanove nastavkom održavanja projekta “Imaginarijum”, a tema pete sesije bila je slika i arhitektura.
Gost tribine bio je arhitekta dr Vladimir Bojković, sa kojim je razgovarala autorka programa i istoričarka umjetnosti, Kristina Radović. Na tribini je bilo riječi o samodovoljnosti, istrajnost, empatiji, prostoru kod Dostojevskog, a sve to povezano sa umjetnošću- arhitekturom i slikom, sa akcentom na Nikšićke “neimare” i kultne građevine koje su prve asocijacije na grad Nikšić, pa i Crnu Goru. Bojković je upoznao prisutne sa arhitektom Zahumlja, Gornjeg manastira Ostrog, govorio o projektu Dom revolucije, a sve na jednostavan način, uz dozu personalnog vrjednosnog stava, tako da je i laiku jedan sat tribine prošao kao tren.

Govoreći o crtežu u slikarstvu i arhitekturi, Bojković kaže da je upravo crtež spona ove dvije umjetnosti.
“Crtež prisutan u slikarstvu i crtež prisutan u arhitekturi služi kao sredstvo za prenošenje neke ideje, s tim što će se taj crtež u slikarstvu dalje oplemeniti bojom, dok će crtež u arhitekturi dobiti trodimenzionalnost, odnosno materijalizaciju i masu”, kaže Bojković.
Govoreći o odnosu ove dvije umjetnosti, Bojković kaže kako je u slikarskom djelu moguće uživati u privatnosti svoja četiri zida, dok “arhitektura pripada svima nama”.
“Odgovornost arhitekata i inžinjera je velika, jer stvaraju djela koja pripadaju svima”, kazao je Bojković i dodao kako je česta zabluda da je “naša kuća isključivo naša”, jer ta kuća nije izolovan entitet nego dio jednog većeg i šireg fragmenta koji čine urbanost jednog grada.

Bojković ističe snažan doživljaj u umjetnosti, koliko je važno da umjetnost- arhitektura, kod čovjeka izazove neku vrstu senzacije.

Govoreći o svojoj monografiji “Arhitektura i urbanost Nikšića nakon Drugog svjetskog rata”, Bojković je kazao kako nije želio da se bavi globalnom temom, kad je imao toliko toga da istraži oko sebe, u Nikšiću.
Monografija, kako kaže, je na neki način izraz poštovanja prema prošlosti.
“Prostor koji smo mi naslijedili nije tek tako nastao. Ovaj prostor su stvarali jako značajna imena. Negdje je u uređenim, civilizovanim društvima, obaveza da ono što je naslijeđeno bude sačuvano koliko god je to moguće, ako ne u izvornom obliku, onda kroz rekonstrukciju”, govori Bojković.
Pisanjem monografije došao je do značajnih imena u svijetu arhitekture, koja su stvarala u regionu, pa i u Nikšiću, a nijesu znana široj publici.
“Naš grad kroz svoju arhitekturu ima šta da ponudi, i njegova arhitektura i urbana matrica čini zapravo bazu njegovog identiteta”, kazao je Bojković.

“Znanje koje nema u sebi trunku poetičnosti i nije znanje koje može čovjeka da oplemeni”, priča Bojković i dodaje kako mu je cilj monografije bio i da uključi fenomen kontinuiteta.
“Čini mi se da je okosnica cijelog prostora u Crnoj Gori zapravo kontinuitet diskontinuiteta. Započne se nešto, pa se prekine, onda dođe nova generacija koja nulira ono što je radila prethodna”, objašnjava Bojković. Kaže kako se trudio da od prvog urbanističkog plana Nikšića, koji je napravio čuveni Josip Slade “uhvati nit kontinuiteta, kako se on odvijao kroz urbanističke planove i kroz arhitekturu”.

Istakao je kako su malobrojni ali izuzetno značajni arhitekti-urbanisti nakon Drugog svjetskog rata “uvažavali postojeću urbanističku matricu, svojim interpretacijama dodavali nešto novo, uvažavajući ono staro”.

Kroz anegdote govorio je o velikoj arhitektonskoj pojavi, dr Slobodanu Vukajloviću, koji je “živio Nikšić, svakog jutra obilazio grad i promatrao šta je dobro, sta bi trebalo da se popravi”. Kazao je kako je Vukajlović stvarao sa ljubavlju i “najobičniji projekat”, svetiljke, korpe za otpatke, natpise na prodavnicama…
“Njegova arhitektura je heksagona, ali ne samo to”, ističe Bojković.

Istakao je i slovenačkog arhitektu Feđu Košira, koji je bio zaljubljenik u Nikšić, a za koji je besplatno radio niz projekata. Projekat Željezara “Boris Kidrič” nazvao je “olimpijskim selom”, tada značajnim ne samo za Nikšićane. U monografiji je prikazao jednog od prvih crnogorskih arhitekata, Perišu Vukotića, Bruna Milića koji je radio čuvenu zgradu Meander, arhitektu Đorđa Minjevića, koji, kako kaže, u Nikšiću još uvijek nema makar jednu ulicu njemu posvećenu, a sagradio je preko 30 objekata.

Istakao je i ruskog arhitektu Vladimira Sukurenka, čiji je vrhunac stvaralaštva gornji manastir Ostrog.
“Nakon velikog požara 1923. godine u kojem je kompleks pećine sa moštima Sv. Vasilija izgorio, arhitekta Sukurenko se uzeo posla da izgradi manastir, remek-djelo arhitekture”, istakao je Bojković.

Komentarišući kontroverzni Dom revolucije, smatra kako je bilo sredstava da se taj projekat dovrši, ali je splasnula ideja u to doba.
“Sada imate objekat koji je izgubio svoju prvobitnu ideju i koji je takav kakav jeste, tu prisutan u centru grada”, kaže Bojković.

Bojković je više puta istakao kako je u centru dobre arhitekture upravo čovjek, kome će ona služiti, a ostali nefunkcionalni projekti služe samo kao improvizacija.

Na pitanje Radović kada je počeo da razmišlja o arhitekturi kao pozivu kojem će posvetiti život, Bojković kaže kako njegov put nije bio tipičan.

“Sjećam se predmeta Opšte tehničko obrazovanje i vježbe da se od šperploče napravi kuća. (…) Znam da mi je ta vježba prilično radosti donijela. Poslije kad je ta kuća bila napravljena, nosio sam je u dvorište da vidim kako se ona tamo uklapa”, govorio je Bojković o svom periodu ranog obrazovanja i ranom afinitetu ka arhitekturi. Međutim, život ga je nakon završene srednje škole poveo na drugu stranu, pa je upisao Medicinski fakultet u Beogradu. Na trećoj godini, ipak shvata da je stvoren za druge stvari, a na testiranju profesionalne orjentacije, potvrdio je svoj talenat za razumijevanje prostora.

Bojković je završio Arhitektonski fakultet u Podgorici, gdje je i magistrirao sa radom “Identitet urbanog jezgra grada Nikšića u prostoru i vremenu”. Doktorske studije završio je na Departmanu za arhitekturu Politehničkog univerziteta regije Marke u Ankoni u Italiji 2014, a doktorsku tezu “Transformation of architectural/urban identity of Nikšić city, Montenegro”, koju je radio pod mentorstvom profesora Antonela Aličija, odbranio je 2018. Iste godine je stekao zvanje doctor Europaeus na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Ljubljani. pod mentorstvom profesora Petera Gabrijelčiča. U zvanje docent na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta Crne Gore, izabran je 2020.

Autor je više naučnih radova publikovanih u relevantnim međunarodnim, naučnim časopisima i na međunarodnim konferencijama. Kao koautor i autor dobitnik je nekoliko nagrada na međunarodnim arhitektonskim konkursima, izložbama i konferencijama. Dobitnik je nagrade “Božidar Milić” u kategoriji kritičko teorijski tekst za monografiju “Arhitektura i urbanizam grada Nikšića nakon Drugog svjetskog rata” (2019) u izdanju Zadužbine Andrejević.