Bojana Dorongić je mlada i talentovana rukometašica iz Nikšića, koja pored svojih sportskih uspjeha, uspješno balansira između treninga i studija na Univerzitetu Donja Gorica.
Od malih nogu je pokazivala interesovanje za sport, a rukomet je postao njen potencijalni životni poziv. U razgovoru s njom saznajemo više o njenim počecima, motivaciji, izazovima s kojima se susreće i velikim planovima za budućnost.
U nastavku pročitajte kako Bojana odgovara na pitanja o svojoj rukometnoj karijeri, ljubavi prema sportu i kako usklađuje svoje obaveze.
Što te motivisalo da počneš trenirati rukomet?
Od malih nogu pokazivala sam interesovanje prema sportu. Veliki dio svog djetinjstva provela sam u Sportskoj školici Talenat, a ljubav prema rukometu prenio mi je otac koji je i sam trenirao taj sport. Uz preporuke iz same školice, to je bio ključni motiv da počnem trenirati rukomet.
Koliko dugo već treniraš i što ti je najdraže u vezi ovog sporta?
Rukomet treniram već skoro deceniju. Ono što mi je najdraže kod ovog sporta su kolektivni duh i brojne mogućnosti u smislu kreativnosti i slobode, koje pruža, pa su to neki od razloga zbog kojih sam se opredijelila upravo za ovaj sport.
Na kojoj poziciji igraš i što ti se najviše sviđa u toj ulozi?
Igram na poziciji srednjeg beka, a ono što mi se posebno dopada u toj ulozi jeste to što sam organizator igre. Međutim, trudim se da savladam igru na svim bekovskim pozicijama, jer smatram da je u modernom rukometu to veoma važno.
Kako izgleda tvoj tipičan trening i kako se pripremaš za utakmice?
Treninge imam svakog dana, kako rukometne, tako i treninge u teretani. To je postala moja svakodnevna navika i ne bih mogla zamisliti dan bez fizičke aktivnosti. Svaki trening je priča za sebe i prilika za lični napredak. Što se tiče fizičkih priprema, radim sa trenerom Alenom Šofrancem, dok na klubskim treninzima, zajedno sa trenerom Milošem Perovićem, individualno i naravno sa saigračicama, detaljno izrađujemo plan igre.
Koji ti je najizazovniji dio rukometa i kako se nosiš s tim izazovima?
Igranje protiv jakih ekipa predstavlja poseban izazov, ali s vremenom sam naučila da se nosim sa tim. Kako prolazi vrijeme, sve manje se opterećujem kada znam da treba igrati takve utakmice, jer su one prilika za rast i usavršavanje.
Imaš li neki poseban ritual prije važnih utakmica?
Nemam nikakav poseban ritual, osim što se trudim da se što bolje zagrijem i pripremim tijelo za napor koji me čeka tokom utakmice.
Kako usklađuješ treninge i utakmice s obavezama u školi, odnosno sada na fakultetu?
Smatram da usklađivanje obaveza nije teško kada radite nešto što zaista volite. To sam uspješno radila kroz osnovnu i srednju školu, a sada i na fakultetu. Naravno, to podrazumijeva brojna odricanja, ali mislim da je veoma važno kontinuirano raditi na sebi i njegovati talenat.
Ko ti je najveća podrška u rukometnoj karijeri i kako te podržava?
Najveća podrška su mi definitivno moji roditelji. Oni me, uz razumijevanje, uče pravim vrijednostima i podržavaju u donošenju samostalnih odluka, što mi daje sigurnost i motivaciju da nastavim dalje.
Koji ti je najdraži trenutak ili uspjeh u dosadašnjoj karijeri?
Svaka nova pobjeda je novi najdraži trenutak, ali ako bih morala da izdvojim jedan, to bi bila nagrada za najbolju igračicu na jednoj utakmici prve lige prije nekoliko godina. Taj trenutak mi je ostao u posebnom sjećanju.
Kakvi su ti planovi za budućnost u rukometu?
Spontano sam krenula u sve ovo, i sada, posle toliko godina, slobodno mogu reći da rukomet smatram, uz odgovarajuće školovanje, svojim životnim pozivom. Jednog dana želim da ponosno branim boje svoje države na nekom velikom takmičenju i nadam se da ću to i ostvariti!