Pismo na prelazu iz drugog u trći milenijum

Pismo na prelazu iz drugog u trći milenijum: “…Uživala sam: čitajući tvoju “Lepotu tuge” u srcu moje lične tuge, pa imam neodoljivu potrebu da ti pišem… A pišem ti iz vere u dušu, u ljubav, uprkos svemu, pa se tako branim od raznih beznađa, grehova i nevera. Moju patnju izlečila je, kažem, tvoja “Lepota tuge”.

Ove stvari nas opet približavaju, pa makar i pismima, koja nisu uzaludna, nadam se. Ja mislim da smo mi uspeli da postanemo duhovni ljubavnici, samo što iz tvojih romana saznajem da si ti bio večiti zatočenik jedne seoske kamene kuće u tvojoj mladosti, a sada brvnare tvoga brata… Kao što i ja bežim od velegradskih grehova. Ali, pouzdano znam da te ponekad nađem u svojim damarima i to je sve što mi je ostalo od osećanja…

Čitam da i ti često bežiš, ne grehovima, nego od njih bežiš planinskim vrhovima, jer su, kažeš, tamo pogledi najlepši, duša najčistija, dani najmirniji, ne proklinješ nikoga, opraštaš svima,, sve je očišćeno tvojom Samoćom, koja ti je, ubeđuješ me, vratila smisao življenja…” Da ti odmah odgovorim…Ođe svake večeri slušam huk zimskih noći, uz vatru na ognjištu i osjećam se blagotvorno. Ođe slušam huk sopstvenog života, huk starih uspomena…Huču cećanja tako jako da od njih skoro ogluvim, koja nikada ne mogu prestati, kao što ne može prestati čežnja, kao što se ne može izbjeći grijeh, pogotovo velegradski. Moja Samoća je ustvari Čekanje, jer je u Čekanju Nada, a u Nadi su Znakovi Života, koje bi trebalo pronaći u pravom trenutku, u toj beskrajnoj samoći, u tom beskrajnom čekanju, u tim beskrajnim nadama, u toj beskrajnoj Igri između života i smrti, koja je jedina bez kraja.

P.S. Nijesam napisao “Lepotu tuge”, nego “Ljepotu tuge”.