Blagota Mitrić: Krv bratska iz kamena

Društvo im je stari Strikanov tranzistor na baterije, iz koga se čula tiha novogodišnja muzika…Ćutali su…Strikan poče: “Pred onaj veliki drugi svjecki rati imo sam 14 godina, majku i oca i dva odrasla brata.Stariji je imao ženu i đetića, a mlađi vjerenicu. Kad je zaigrano krvavo kolo, straiji ode za Kralja i Otadžbinu, a mlađi za Tita i Partiju…Mrželi se ko psi, a prije rata živjeli u bratskoj slozi i ljubavi…Jednog dana, na Đurđev dan, na našu krsnu slavu, banuše obojica u umalo tu, na kućnom pragu, ne pade bratska krv…Kad su otišli, majka je rekla mome ocu – pripazi Jakova, tako mi je bilo kršteno ime, ako pretekneš potlje mene, jer je jadna jatka onoj dvojici viđela smrt u očima i oni su od danas moji mladi i lijepi sinovi braća samo za ukop…” Strikan prinese veliku drvenu lulu ustima, udišući ljuti duvanski dim, kao da udiše sopstveni život, iz tranzistora se i dalje čula muzika, a oni su ćutali…Dugo su ćutali… A onda Strikan nastavi:”Kad ih je zla sudbina jopet nanijela na kućni prag, sa svojim družinama, odmah su zapucali i ostavili svoju mladost na onom najvećem kamenu, uz drvljanik…Mlađemu je vjerenica predala pamet ovim našim planinskim vrletima i poslije nekolike godine samrla je u nakvoj ludnici, na moru…Onom starijem, žena je otišla da ga traži u manitim i divljim talasima naše sada potopljene rijeke…Majka i otac su ubrzo usahli od tuge, a đetića je odnio tifus…Ja sam ostao da živim, ne njihov život, nego njihovu smrt i od tada svake godine, otkako je pala njihova bratska krv, iz onog kamena mi se učini, čim Sunce pušti svoje prve zrake, da potekne bratska krv i ja se skamenim uz onaj kamen, kao da ću vazdan da primam saučešća za nestalom i nesrećnom braćom, dok nebeska kugla ne zamakne iza vrhova Maglića i Volujaka…I tako, evo pedeset i više ljeta….”