Eh, pusta sjećanja i snovi pustinjački vijence slova samo slažem slažem zurim u svoj prozor bolnički i psujem život što me stalno laže. (Iz moje knjige ŽIVOT I PRAVO, Oktoih, Podgorica, 2004.g.)
U najranijoj mladosti, počev od dječaštva, crtali smo granom od bagrema nešto nalik na kuću – vrata, prozori, krov…gađali smo starim dugmadima sa desetak koraka udaljenosti…ko pogodi krov nosi jedno dugme…ko pogodi vrata dva dugmeta…ko pogodi prozor tri dugmeta…a ko pogodi prozorčić na pri samom krovu, nosi svu dugmad, ko sve promaši sve gubi. Onda smo igrali lopte…Nas dvojica iz pilanskog naselja postali smo prvotimci podmlatka “Sutjeske”, kasnije reprezentativci Grne Gore za juniore…Poslije završenog treninga na “stadionu kraj Bistrice”, trčali smo tri kilometra do Pilane da prije zalaska Sunca uhvatimo malo vremena da igramo sa našim Pilancima. Onda je došao šah kao duhovna magija…prvenstvo grada Nikšića, pa prvenstvo grada Titograda, pa Radničko prvenstvo Crne Gore, sve do partija “na cug”(po pet minuta za cijelu partiju) i osvitali,kao da smo na pokeru… Jedini od sve te pilanske i ostale bratije otisnuo sam se u najzahardnije igre, postao rob tog prokletstva i bio osuđen na doživotnu robiju, sve dok sam ostao bez ijednog “filera”, kada sam pomilovan… Na kraju, došle su kladionice i za razliku od kazina, to je bila igra bez imalo strasti – malo matematike, malo logike, malo sreće i – dobitak. Nekad veliki, a sada mali, sve prema mogućnostima i potrebama…
P.S.U jednoj jedinoj fudbalskoj igri “na male golove” ( koju sam odigrao na velikoj ulcinjskoj plaži protiv jedne slikarke) uložio sam više strasti, nego na sve ostale igre koje sam u životu odigrao. I – izgubio.